I, q. 89, a. 1
Može li duša odijeljena od tijela spoznavati
Prigovor 1. Čini se da odijeljena duša ne može uopće ništa spoznavati. Veli naime Filozof u I. De anima da se „spoznavanje kvari kad se iznutra nešto pokvari“. No sve čovjekove unutrašnjosti kvare se smrću. Dakle se i samo spoznavanje kvari.
Prigovor 2. Nadalje, ljudska se duša priječi u spoznavanju svezanošću osjetila i uzdrmanošću mašte, kako je gore rečeno. No smrću se posve kvare osjetilo i mašta, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Dakle duša poslije smrti ništa ne spoznaje.
Prigovor 3. Nadalje, ako odijeljena duša spoznaje, potrebno je da po nekim vrsnim likovima spoznaje. No ne spoznaje po urođenim likovima, jer u početku je kao ploča na kojoj ništa nije napisano. Niti po likovima koje bi apstrahirala od stvari, jer nema osjetilne organe i maštu, po čijem se posredovanju razumski likovi apstrahiraju od stvari. Niti pak po likovima koji su prije apstrahirani i u duši očuvani, jer tako djetetova duša ne bi ništa spoznavala poslije smrti. Niti pak po razumskim likovima božanski ulivenima, jer ta spoznaja ne bi bila naravna, o kojoj se sada raspravlja, nego spoznaja milosti. Dakle duša odijeljena od tijela ništa ne spoznaje.
Naprotiv, Filozof veli u I. De anima da „ako nema nijednog vlastitog djelovanja duše, ne biva da se ona odijeli“. No biva da se ona odijeli. Dakle ima neko vlastito djelovanje; i ponajviše ono koje je spoznavanje. Dakle spoznaje opstojeći bez tijela.
Odgovaram: to pitanje ima teškoću otuda što duša, dokle god je sjedinjena s tijelom, ne može ništa spoznati osim obraćajući se na predodžbe, kako je po iskustvu bjelodano. Kad to pak ne bi bilo iz naravi duše, nego bi joj to po akcidentu pripadalo iz toga što je vezana uz tijelo, kako su postavili platonovci, pitanje bi se lako moglo riješiti. Jer uklanjanjem tjelesne zapreke duša bi se vratila svojoj naravi, da spoznaje spoznatljive predmete jednostavno, ne obraćajući se na predodžbe, kao što je s ostalim odijeljenim supstancijama. Ali prema tome duša ne bi bila sjedinjena s tijelom poradi boljega za dušu, kad bi lošije spoznavala sjedinjena s tijelom nego odijeljena; nego bi to bilo samo poradi boljega za tijelo, što je nerazložno, budući da je tvar poradi oblika, a ne obratno. Ako pak postavimo da duša iz svoje naravi ima to da spoznaje obraćajući se na predodžbe, budući da se narav duše smrću tijela ne mijenja, čini se da duša po naravi ne može ništa spoznati, jer joj nisu pri ruci predodžbe na koje bi se obratila. I stoga, da bi se uklonila ta teškoća, treba razmotriti da, budući da ništa ne djeluje osim ukoliko je u činu, način djelovanja svake pojedine stvari slijedi njezin način bivanja. Duša pak ima drukčiji način bivanja kada je sjedinjena s tijelom, a drukčiji kada je od tijela odijeljena, ostajući ipak ista narav duše; ne tako da bi joj sjedinjenost s tijelom bila akcidentalna, nego se po razlogu svoje naravi sjedinjuje s tijelom; kao što se ni laka narav ne mijenja kada je na vlastitome mjestu, što joj je naravno, i kada je izvan vlastitoga mjesta, što joj je protivno naravi. Duši dakle prema onome načinu bivanja kojim je sjedinjena s tijelom pripada način spoznavanja po obraćanju na predodžbe tijelâ, koje se nalaze u tjelesnim organima; kada pak bude od tijela odijeljena, pripada joj način spoznavanja po obraćanju na ono što je spoznatljivo jednostavno, kao i ostalim odijeljenim supstancijama. Stoga je način spoznavanja po obraćanju na predodžbe duši naravan, kao i sjedinjenje s tijelom; ali postojati odijeljeno od tijela izvan je razloga njezine naravi, i slično je spoznavanje bez obraćanja na predodžbe za nju izvan naravi. I stoga se poradi toga sjedinjuje s tijelom, da bude i djeluje prema svojoj naravi. Ali to opet pobuđuje dvojbu. Budući naime da je narav uvijek usmjerena na ono što je bolje; a bolji je način spoznavanja po obraćanju na jednostavno spoznatljive predmete nego po obraćanju na predodžbe; Bog je trebao tako uspostaviti narav duše da joj plemenitiji način spoznavanja bude naravan, te da se poradi toga ne mora sjedinjavati s tijelom. Treba dakle razmotriti da, premda je spoznavati po obraćanju na više zbiljnosti jednostavno govoreći plemenitije nego spoznavati po obraćanju na predodžbe; ipak je onaj način spoznavanja, ukoliko je bio moguć duši, bio nesavršeniji. Što se ovako pokazuje. U svim se naime razumskim supstancijama nalazi razumska moć po utjecanju božanskoga svjetla. Ono je pak u prvome načelu jedno i jednostavno; i što se više razumska stvorenja udaljuju od prvoga načela, to se više to svjetlo dijeli i postaje raznoliko, kao što biva s crtama koje izlaze iz središta. I otuda je to što Bog po jednoj svojoj biti sve spoznaje; viša pak od razumskih bića, premda spoznaju po više oblika, ipak spoznaju po manjem broju oblika, koji su općenitiji i moćniji za obuhvaćanje stvari, zbog djelotvornosti razumske moći koja je u njima; u nižima pak ima više oblika, koji su manje općeniti i manje djelotvorni za obuhvaćanje stvari, ukoliko zaostaju za razumskom moći viših. Ako bi dakle niže supstancije imale oblike u onoj općenitosti u kojoj ih imaju više, jer nisu tolike djelotvornosti u spoznavanju, ne bi po njima primale savršenu spoznaju o stvarima, nego u stanovitom zajedništvu i pomiješanosti. Što se na neki način pokazuje u ljudima: naime oni koji su slabijega razuma, po općim pojmovima onih koji više shvaćaju ne primaju savršenu spoznaju, osim ako im se pojedinosti posebno ne razlože. Bjelodano je pak među razumskim supstancijama, prema poretku naravi, da su najniže ljudske duše. To je pak zahtijevalo savršenstvo svemira, da postoje različiti stupnjevi u stvarima. Ako bi dakle ljudske duše bile tako uspostavljene od Boga da spoznaju na način koji pripada odijeljenim supstancijama, ne bi imale savršenu spoznaju, nego pomiješanu u općenitome. Zato dakle da bi mogle imati savršenu i vlastitu spoznaju o stvarima, tako su naravno uspostavljene da se sjedinjuju s tijelima, i tako od samih osjetnih stvari prime vlastitu spoznaju o njima; kao što se neuki ljudi ne mogu privesti k znanju osim po osjetilnim primjerima. Tako je dakle bjelodano da je poradi boljega za dušu da se sjedini s tijelom i spoznaje po obraćanju na predodžbe; a ipak može biti odijeljena i imati drukčiji način spoznavanja.
Odgovor na 1. prigovor: ako se pomno rasprave Filozofove riječi, Filozof je to rekao iz stanovite ranije učinjene pretpostavke, naime da je spoznavanje neko gibanje sastavljenoga bića, kao i osjećanje; još naime nije bio pokazao razliku između razuma i osjetila. Ili se može reći da govori o onome načinu spoznavanja koji biva po obraćanju na predodžbe.
Odgovor na 2. prigovor: iz toga također polazi i drugi razlog.
Odgovor na 3. prigovor: odijeljena duša ne spoznaje po urođenim likovima; niti po likovima koje bi tada apstrahirala; niti samo po sačuvanim likovima, kako dokazuje prigovor; nego po likovima u kojima se sudjeluje po utjecanju božanskoga svjetla, kojih duša postaje dionikom kao i ostale odijeljene supstancije, premda na niži način. Stoga, čim prestane obraćanje na tijelo, obraća se na više stvari. Niti pak poradi toga ta spoznaja nije naravna, jer Bog je začetnik ne samo utjecanja svjetla milosti, nego i naravnoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.