I, q. 87, a. 3
Kako razum spoznaje vlastiti čin
Prigovor 1. Čini se da razum ne spoznaje vlastiti čin. Ono se naime u pravome smislu spoznaje što je objekt spoznajne moći. No čin se razlikuje od objekta. Dakle razum ne spoznaje svoj čin.
Prigovor 2. Nadalje, što god se spoznaje, nekim se činom spoznaje. Ako dakle razum spoznaje svoj čin, nekim ga činom spoznaje; i opet onaj čin drugim činom. Ići će se dakle u beskonačnost, što se čini nemogućim.
Prigovor 3. Nadalje, kako se odnosi osjetilo prema svojemu činu, tako i razum. No vlastito osjetilo ne osjeća svoj čin, nego to pripada zajedničkomu osjetilu, kako se kaže u knjizi De anima. Dakle ni razum ne spoznaje svoj čin.
Naprotiv, Augustin kaže u X De Trin.: „Spoznajem da spoznajem“.
Odgovaram: kako je već rečeno, svaka se stvar spoznaje prema tome koliko je u činu. Posljednje je pak savršenstvo razuma njegovo djelovanje; nije naime poput radnje koja prelazi na drugo, koja bi bila savršenstvo učinjenoga, kao građenje sagrađenoga; nego ostaje u onome koji djeluje kao njegovo savršenstvo i čin, kako se kaže u IX. Metaphys.. To je dakle prvo što se o razumu spoznaje, naime samo njegovo spoznavanje. No u pogledu toga različiti se razumi različito odnose. Postoji naime neki razum, to jest božanski, koji jest samo svoje spoznavanje. I tako je u Bogu isto to što spoznaje da spoznaje i to što spoznaje svoju bit, jer njegova je bit njegovo spoznavanje. Postoji pak drugi razum, to jest anđeoski, koji nije svoje spoznavanje, kako je gore rečeno, ali je ipak prvi objekt njegova spoznavanja njegova bit. Stoga, premda je u anđelu po pojmu jedno to što spoznaje da spoznaje, a drugo to što spoznaje svoju bit, ipak istodobno i jednim činom spoznaje oboje, jer to što je spoznavati svoju bit jest vlastito savršenstvo njegove biti; istodobno se pak i jednim činom spoznaje stvar sa svojim savršenstvom. Postoji pak i drugi razum, to jest ljudski, koji niti jest svoje spoznavanje, niti je prvi objekt njegova spoznavanja sama njegova bit, nego nešto izvanjsko, naime narav materijalne stvari. I stoga je ono što ljudski razum prvo spoznaje takav objekt; i drugotno se spoznaje sam čin kojim se objekt spoznaje; a po činu se spoznaje sam razum, čije je savršenstvo samo spoznavanje. I stoga Filozof kaže da se objekti prije spoznaju nego čini, a čini prije nego moći.
Odgovor na 1. prigovor: objekt je razuma nešto opće, naime biće i istinito, pod čime se obuhvaća i sam čin spoznavanja. Stoga razum može spoznati svoj čin. Ali ne prvo, jer ni prvi objekt našega razuma, prema sadašnjem stanju, nije bilo koje biće i istinito; nego biće i istinito razmotreno u materijalnim stvarima, kako je rečeno; iz kojih dolazi do spoznaje svih ostalih stvari.
Odgovor na 2. prigovor: samo ljudsko spoznavanje nije čin i savršenstvo spoznate materijalne naravi, tako da bi se jednim činom mogla spoznati narav materijalne stvari i samo spoznavanje, kao što se jednim činom spoznaje stvar sa svojim savršenstvom. Stoga je jedan čin kojim razum spoznaje kamen, a drugi je čin kojim spoznaje da spoznaje kamen, i tako dalje. Niti je neprikladno da u razumu postoji beskonačno u mogućnosti, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: vlastito osjetilo osjeća prema promjeni materijalnog organa od vanjskoga osjetnog predmeta. Nije pak moguće da nešto materijalno mijenja samo sebe; nego jedno biva promijenjeno od drugoga. I stoga se čin vlastitoga osjetila opaža po zajedničkome osjetilu. No razum ne spoznaje po materijalnoj promjeni organa, i stoga nije slično.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.