I, q. 87, a. 2
Kako spoznaje habituse koji u njoj postoje
Prigovor 1. Čini se da naš razum spoznaje habituse duše po njihovoj biti. Kaže naime Augustin u XIII De Trin.: „Ne vidi se tako vjera u srcu u kojemu jest, kao što se duša drugoga čovjeka vidi iz kretanja tijela; nego nju drži najsigurnije znanje, a savjest dovikuje“. I isti je razlog o drugim habitusima duše. Dakle se habitusi duše ne spoznaju po činima, nego po samima sebi.
Prigovor 2. Nadalje, materijalne stvari, koje su izvan duše, spoznaju se po tome što su njihove sličnosti prisutne u duši; i stoga se kaže da se spoznaju po svojim sličnostima. No habitusi duše prisutni su po svojoj biti u duši. Dakle se spoznaju po svojoj biti.
Prigovor 3. Nadalje, „ono poradi čega je svaka stvar takva, i samo je još više takvo“. No duša spoznaje ostale stvari poradi habitusâ i razumskih likova. Dakle ona njih još više spoznaje po samima sebi.
Naprotiv, habitusi su načela činâ, kao i moći. No kako se kaže u II. De anima, „raniji od moći, po pojmu, jesu čini i radnje“. Dakle su iz istoga razloga raniji od habitusâ. I tako se habitusi spoznaju po činima, kao i moći.
Odgovaram: habitus je na neki način sredina između čiste mogućnosti i čistoga čina. Već je pak rečeno da se ništa ne spoznaje osim ukoliko je u činu. Tako dakle, ukoliko habitus zaostaje za savršenim činom, zaostaje i za time da bude spoznatljiv po samome sebi, nego je nužno da se spozna po svojemu činu: bilo dok netko opaža da ima habitus po tome što opaža da vrši čin vlastit tome habitusu; bilo dok netko istražuje narav i pojam habitusa iz razmatranja čina. I prva se doista spoznaja habitusa događa po samoj prisutnosti habitusa, jer iz toga samoga što je prisutan, uzrokuje čin u kojemu se odmah opaža. Druga se pak spoznaja habitusa događa po brižljivome istraživanju, kako je gore rečeno o duhu.
Odgovor na 1. prigovor: premda se vjera ne spoznaje po vanjskim kretnjama tijela, ipak je opaža i onaj u komu jest, po unutarnjemu činu srca. Nitko naime ne zna da ima vjeru, osim po tome što opaža da vjeruje.
Odgovor na 2. prigovor: habitusi su prisutni u našemu razumu ne kao objekti razuma (jer je objekt našega razuma, prema stanju ovoga života, narav materijalne stvari, kako je gore rečeno); nego su prisutni u razumu kao ono čime razum spoznaje.
Odgovor na 3. prigovor: kada se kaže: „Ono poradi čega je svaka stvar takva, i samo je još više takvo“, to je istinito ako se shvati u onome što je istoga reda, naime u jednomu rodu uzroka; na primjer, ako se kaže da je zdravlje poradi života, slijedi da je život poželjniji. Ako se pak uzmu stvari koje su različitih redova, nema istinitost; kao ako se kaže da je zdravlje poradi lijeka, ne slijedi stoga da je lijek poželjniji, jer zdravlje je u redu svrha, a lijek u redu tvornih uzroka. Tako dakle ako uzmemo dvoje od čega je svako po sebi u redu objekata spoznaje, ono poradi čega se drugo spoznaje bit će poznatije, kao načela u odnosu prema zaključcima. Ali habitus ne spada u red objekata, ukoliko je habitus; niti se poradi habitusa neke stvari spoznaju kao poradi spoznatoga objekta, nego kao poradi raspoloženja ili oblika kojim onaj koji spoznaje spoznaje, i stoga razlog ne slijedi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.