Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 87, a. 1

Spoznaje li samu sebe po svojoj biti

Prigovor 1. Čini se da razumna duša samu sebe spoznaje po svojoj biti. Kaže naime Augustin u IX De Trin. da „duh sam sebe poznaje po samome sebi, jer je netjelesan“.

Prigovor 2. Nadalje, anđeo i ljudska duša slažu se u rodu razumske supstancije. No anđeo spoznaje samoga sebe po svojoj biti. Dakle i ljudska duša.

Prigovor 3. Nadalje, „u onome što je bez tvari, isto je razum i ono što se spoznaje“, kako se kaže u III. De anima. No ljudski je duh bez tvari, jer nije čin nekoga tijela, kako je gore rečeno. Dakle u ljudskome je duhu isto razum i ono što se spoznaje. Dakle spoznaje sebe po svojoj biti.

Naprotiv, kaže se u III. De anima da „razum spoznaje samoga sebe kao i ostale stvari“. No ostale stvari ne spoznaje po njihovim bitima, nego po njihovim sličnostima. Dakle ni sebe ne spoznaje po svojoj biti.

Odgovaram: svaka je stvar spoznatljiva prema tome koliko je u činu, a ne prema tome koliko je u mogućnosti, kako se kaže u IX. Metaphys., jer tako je nešto biće i istinito, što potpada pod spoznaju, ukoliko jest u činu. I to se doista očito pokazuje u osjetnim stvarima, jer vid ne opaža obojeno u mogućnosti, nego samo obojeno u činu. I slično je za razum bjelodano da, ukoliko je spoznavatelj materijalnih stvari, ne spoznaje osim ono što je u činu, i otuda je to što ne spoznaje prvu tvar osim prema razmjeru s oblikom, kako se kaže u I. Physic.. Stoga se i u nematerijalnim supstancijama, prema tome kako se svaka pojedina od njih odnosi prema tome da bude u činu po svojoj biti, tako odnosi i prema tome da po svojoj biti bude spoznatljiva. Božja je dakle bit, koja je čisti i savršeni čin, jednostavno i savršeno po samoj sebi spoznatljiva. Stoga Bog po svojoj biti ne spoznaje samo samoga sebe, nego i sve stvari. Anđelova je pak bit doista u rodu spoznatljivih zbiljnosti kao čin, ali ipak ne kao čisti niti kao dovršeni čin. Stoga se njegovo spoznavanje ne dovršava po njegovoj biti; jer premda po svojoj biti anđeo spoznaje samoga sebe, ipak ne može sve spoznati po svojoj biti, nego spoznaje drugo od sebe po sličnostima tih stvari. Ljudski se pak razum nalazi u rodu spoznatljivih stvari samo kao biće u mogućnosti, kao što se i prva tvar nalazi u rodu osjetnih stvari, zbog čega se naziva mogućim. Tako dakle razmotren u svojoj biti, odnosi se kao mogućnost koja spoznaje. Stoga od samoga sebe ima moć da spoznaje, ali ne i da bude spoznat, osim prema onome po čemu postaje u činu. Tako su naime i platonovci postavili red spoznatljivih bića iznad reda razumâ, jer razum ne spoznaje osim po sudioništvu u spoznatljivome; no ono što sudjeluje nalazi se ispod onoga u čemu se sudjeluje, prema njima. Ako bi dakle ljudski razum postajao u činu po sudioništvu u odijeljenim spoznatljivim oblicima, kako su platonovci postavili, po takvome bi sudioništvu u netjelesnim stvarima ljudski razum spoznavao samoga sebe. Ali budući da je našemu razumu su-naravno, prema stanju ovoga života, da gleda na materijalne i osjetne stvari, kako je gore rečeno; dosljedno je tome da naš razum tako spoznaje samoga sebe, prema tome kako postaje u činu po vrsnim likovima apstrahiranim od osjetnih stvari po svjetlu djelatnoga razuma, koje je čin samih spoznatljivih zbiljnosti, a po njihovu posredovanju i mogućega razuma. Dakle ne po svojoj biti, nego po svojemu činu naš razum spoznaje sebe. I to dvostruko. Na jedan doduše način, pojedinačno, ukoliko Sokrat ili Platon opaža da ima razumnu dušu, iz toga što opaža da spoznaje. Na drugi način, u općenitosti, ukoliko narav ljudskoga duha razmatramo iz čina razuma. Ali istina je da sud i djelotvornost ove spoznaje po kojoj spoznajemo narav duše pripada nama prema izvođenju svjetla našega razuma iz božanske istine, u kojoj se sadrže razlozi svih stvari, kako je gore rečeno. Stoga i Augustin kaže u IX De Trin.: „Promatramo nepovredivu istinu, iz koje savršeno, koliko možemo, određujemo ne kakav je duh svakoga pojedinog čovjeka, nego kakav bi po vječnim razlozima morao biti“. Postoji pak razlika između ovih dviju spoznaja. Naime za posjedovanje prve spoznaje o duhu dostatna je sama prisutnost duha, koja je načelo čina iz kojega duh opaža samoga sebe. I stoga se kaže da sebe spoznaje po svojoj prisutnosti. No za posjedovanje druge spoznaje o duhu nije dostatna njegova prisutnost, nego se traži pomno i pronicavo istraživanje. Stoga i mnogi ne poznaju narav duše, a mnogi su također glede naravi duše zabludjeli. Zbog čega Augustin kaže, u X De Trin., o takvu istraživanju duha: „Neka duh ne traži gledati sebe kao odsutna; nego neka traži razlučiti sebe kao prisutna“, to jest spoznati svoju razliku od ostalih stvari, što znači spoznati svoje štostvo i narav.

Odgovor na 1. prigovor: duh sam sebe poznaje po samome sebi, jer naposljetku dolazi do spoznaje samoga sebe, premda po svojemu činu; on je naime taj koji se spoznaje, jer on sam sebe ljubi, kako se na istome mjestu dodaje. Može se naime nešto nazvati po sebi poznatim na dva načina: ili zato što se ni po čemu drugom ne dolazi do spoznaje o tome, kao što se kaže da su prva načela po sebi poznata; ili zato što nisu spoznatljivi po akcidentu, kao što je boja po sebi vidljiva, a supstancija po akcidentu.

Odgovor na 2. prigovor: anđelova je bit kao čin u rodu spoznatljivih zbiljnosti, i stoga se odnosi i kao razum i kao ono što je spoznato. Stoga anđeo svoju bit shvaća po samome sebi. Ne pak i ljudski razum, koji je ili posve u mogućnosti s obzirom na spoznatljivo, kao mogući razum; ili je čin spoznatljivih zbiljnosti koje se apstrahiraju od predodžaba, kao djelatni razum.

Odgovor na 3. prigovor: ta Filozofova riječ općenito je istinita u svakome razumu. Kao što je naime osjetilo u činu ono osjetno, poradi sličnosti osjetnoga, koja je oblik osjetila u činu; tako je razum u činu ono spoznato u činu, poradi sličnosti spoznate stvari, koja je oblik razuma u činu. I stoga ljudski razum, koji biva u činu po liku spoznate stvari, po istome se liku spoznaje, kao po svojemu obliku. Isto je pak reći da je u onome „što je bez tvari isto razum i ono što se spoznaje“, kao kad bi se reklo da je u onome što je spoznato u činu isto razum i ono što se spoznaje; po tome je naime nešto spoznato u činu što je bez tvari. Ali u ovome je razlika: jer biti nekih jesu bez tvari, kao odijeljene supstancije koje nazivamo anđelima, od kojih je svaka i spoznata i ona koja spoznaje; no neke su stvari takve da njihove biti nisu bez tvari, nego samo sličnosti od njih apstrahirane. Stoga i Komentator kaže u III. De anima da navedena tvrdnja nema istinitost osim u odijeljenim supstancijama; potvrđuje se naime na neki način u njima što se ne potvrđuje u drugima, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.