Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 87, a. 4

Kako spoznaje čin volje

Prigovor 1. Čini se da razum ne spoznaje čin volje. Ništa se naime ne spoznaje od razuma ako nije na neki način prisutno u razumu. No čin volje nije prisutan u razumu, budući da su to različite moći. Dakle razum ne spoznaje čin volje.

Prigovor 2. Nadalje, čin ima vrstu od objekta. No objekt se volje razlikuje od objekta razuma. Dakle i čin volje ima vrstu različitu od objekta razuma. Dakle ga razum ne spoznaje.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin u knjizi X Confess. pripisuje duševnim čuvstvima to da se ne spoznaju po slikama, kao tijela; „niti po prisutnosti, kao umijeća, nego po stanovitim pojmovima“. No čini se da ne mogu biti drugi pojmovi stvari u duši osim ili biti spoznatih stvari ili njihove sličnosti. Dakle se čini nemogućim da razum spoznaje duševna čuvstva, koja su čini volje.

Naprotiv, Augustin kaže u X De Trin.: „Spoznajem da hoću“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, čin volje nije ništa drugo doli stanovito nagnuće koje slijedi spoznati oblik, kao što je naravna težnja nagnuće koje slijedi naravni oblik. Nagnuće je pak svake stvari u samoj stvari po njezinu načinu. Stoga je naravno nagnuće naravno u naravnoj stvari; a nagnuće koje je osjetilna težnja, jest osjetilno u onome koji osjeća; i slično tome razumsko nagnuće, koje je čin volje, jest razumski u onome koji spoznaje, kao u načelu i u vlastitome subjektu. Stoga se i Filozof služi tim načinom govora u III. De anima da je volja u razumu. Za ono pak što je razumski u nekome tko spoznaje, dosljedno je da od njega bude spoznato. Stoga se čin volje spoznaje od razuma, i ukoliko netko opaža da hoće, i ukoliko netko spoznaje narav toga čina, a dosljedno tome i narav njegova načela, a to je habitus ili moć.

Odgovor na 1. prigovor: taj bi razlog vrijedio kad bi se volja i razum, kao što su različite moći, tako razlikovali i subjektom; tako bi naime ono što je u volji bilo odsutno iz razuma. Sada pak, budući da su oboje ukorijenjeni u jednoj supstanciji duše, i jedno je na neki način načelo drugoga, dosljedno je tome da ono što je u volji bude također na neki način u razumu.

Odgovor na 2. prigovor: dobro i istinito, koji su objekti volje i razuma, razlikuju se doduše po pojmu, no ipak se jedno od njih sadrži pod drugim, kako je gore rečeno; istinito je naime neko dobro, a dobro je neko istinito. I stoga ono što pripada volji potpada pod razum; a ono što pripada razumu može potpadati pod volju.

Odgovor na 3. prigovor: čuvstva duše nisu u razumu niti samo po sličnosti, kao tijela; niti po prisutnosti kao u subjektu, kao umijeća; nego kao proizišlo iz načela u načelu, u kojemu se ima pojam onoga što potječe iz načela. I stoga Augustin kaže da su čuvstva duše u pamćenju po stanovitim pojmovima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.