Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 86, a. 2

Spoznaje li beskonačnosti

Prigovor 1. Čini se da naš razum može spoznati beskonačnosti. Bog naime nadilazi sve beskonačnosti. No naš razum može spoznati Boga, kako je gore rečeno. Dakle još mnogo više može spoznati sve druge beskonačnosti.

Prigovor 2. Nadalje, naš je razum po naravi stvoren za spoznavanje rodova i vrsta. No nekih rodova ima beskonačno vrsta, kao broja, razmjera i lika. Dakle naš razum može spoznati beskonačnosti.

Prigovor 3. Nadalje, kad jedno tijelo ne bi priječilo drugo da postoji na jednom te istom mjestu, ništa ne bi branilo da beskonačno mnogo tijela bude na jednome mjestu. No jedan razumski lik ne priječi drugi da istodobno postoji u istome razumu, jer biva da se mnogo toga zna po habitusu. Dakle ništa ne priječi da naš razum ima znanje o beskonačnome po habitusu.

Prigovor 4. Nadalje, razum, budući da nije moć tjelesne tvari, kako je gore rečeno, čini se da je beskonačna moć. No beskonačna moć može nad beskonačnim stvarima. Dakle naš razum može spoznati beskonačnosti.

Naprotiv, veli se u I. Physic. da je „beskonačno, ukoliko je beskonačno, nespoznatljivo“.

Odgovaram: budući da je moć razmjerna svome objektu, potrebno je da se razum prema beskonačnome odnosi onako kako se odnosi njegov objekt, koji je štostvo materijalne stvari. U materijalnim se pak stvarima beskonačno ne nalazi u činu, nego samo u mogućnosti, po tome što jedno nasljeđuje drugo, kako se veli u III. Physic. I stoga se u našemu razumu nalazi beskonačno u mogućnosti, naime u primanju jednoga poslije drugoga, jer naš razum nikada toliko toga ne spozna umom a da ne bi mogao spoznati više. U činu pak ili po habitusu naš razum ne može spoznati beskonačnosti. U činu doduše ne, jer naš razum ne može istodobno u činu spoznati osim ono što spoznaje po jednome liku. Beskonačno pak nema jedan lik, inače bi imalo narav cjeline i savršenoga. I stoga se ne može spoznati umom osim primajući dio poslije dijela, kako je bjelodano iz njegove definicije u III. Physic.: „beskonačno je naime ono u čijem uzimanju količine uvijek ima nešto izvanjsko za uzeti“, i tako se beskonačno ne bi moglo spoznati u činu kad se ne bi izbrojili svi njegovi dijelovi, što je nemoguće. I iz istoga razloga ne možemo spoznati beskonačnosti po habitusu. U nama se naime habitualna spoznaja uzrokuje iz aktualnoga razmatranja; spoznavajući naime postajemo oni koji znaju, kako se veli u II. Ethic. Stoga ne bismo mogli imati habitus o beskonačnome prema razgovijetnoj spoznaji kad ne bismo bili razmotrili sve beskonačnosti, brojeći ih prema slijedu spoznaje, što je nemoguće. I tako niti u činu niti po habitusu naš razum ne može spoznati beskonačnosti, nego samo u mogućnosti, kako je rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, Bog se naziva beskonačnim kao oblik koji nije omeđen nikakvom tvari, a u materijalnim se stvarima nešto naziva beskonačnim po lišenosti formalnoga omeđenja. I budući da je oblik po sebi poznat, a tvar bez oblika nepoznata, otuda je to što je materijalno beskonačno po sebi nepoznato. Formalno pak beskonačno, što je Bog, po sebi je poznato, a nepoznato s obzirom na nas, zbog nedostatka našega razuma, koji prema stanju sadašnjega života ima naravnu prikladnost za spoznavanje materijalnih stvari. I stoga u sadašnjosti Boga ne možemo spoznati osim po materijalnim učincima. U budućnosti će se pak ukloniti nedostatak našega razuma po slavi, i tada ćemo samoga Boga u njegovoj biti moći gledati, ipak bez sveobuhvatnoga poimanja.

Odgovor na 2. prigovor: naš je razum po naravi stvoren za spoznavanje vrsta po apstrakciji od predodžaba. I stoga one vrste brojeva i likova koje netko nije zamislio u mašti, ne može spoznati niti u činu niti po habitusu, osim možda u rodu i u općim načelima; što znači spoznavati u mogućnosti i zbrkano.

Odgovor na 3. prigovor: kad bi dva tijela bila na jednome mjestu, ili više njih, ne bi morala uzastopno ulaziti na mjesto, tako da se samim slijedom ulaženja broje smještena tijela. No razumski likovi ulaze u naš razum uzastopno, jer se mnogo toga ne spoznaje umom istodobno u činu. I stoga u našemu razumu moraju biti izbrojeni, a ne beskonačni likovi.

Odgovor na 4. prigovor: kako je naš razum beskonačan moći, tako spoznaje beskonačno. Njegova je naime moć beskonačna ukoliko nije omeđena tjelesnom tvari. I on je spoznavatelj općega, koje je apstrahirano od individualne tvari, te se dosljedno tome ne ograničuje na kojeg pojedinca, nego se, koliko je do njega, proteže na beskonačno mnogo pojedinaca.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.