Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 83, a. 4

Ako je težna, je li ista moć s voljom ili druga

Prigovor 1. Čini se da je slobodna odluka druga moć od volje. Damaščanin naime kaže u II. knjizi da je jedno thelesis, a drugo boulesis; thelesis je pak volja, a boulesis se čini slobodnom odlukom, jer boulesis je prema njemu volja koja je oko nečega kao jednoga po usporedbi s drugim. Dakle, čini se da je slobodna odluka druga moć od volje.

Prigovor 2. Nadalje, moći se spoznaju po činima. No izbor, koji je čin slobodne odluke, drugo je od volje, kako se kaže u III. Ethic., „jer volja je o svrsi, a izbor o onome što vodi k svrsi“. Dakle, slobodna je odluka druga moć od volje.

Prigovor 3. Nadalje, volja je intelektualna težnja. No sa strane razuma dvije su moći, naime djelatni i mogući. Dakle, i sa strane intelektualne težnje mora biti druga moć osim volje. A čini se da to nije ništa drugo doli slobodna odluka. Dakle, slobodna je odluka druga moć osim volje.

Naprotiv, Damaščanin kaže u III. knjizi da slobodna odluka nije ništa drugo doli volja.

Odgovaram: težne moći moraju biti razmjerne spoznajnim moćima, kako je gore rečeno. No kako se sa strane intelektualne spoznaje odnose um i razum, tako se sa strane intelektualne težnje odnose volja i slobodna odluka, koja nije ništa drugo doli izabiralačka snaga. A to je bjelodano iz odnosa objekata i činâ. Naime, umno shvaćati uključuje jednostavno prihvaćanje neke stvari, odakle se vlastito kaže da se umno shvaćaju načela, koja se bez uspoređivanja spoznaju po sebi samima. Razumski pak rasuđivati vlastito znači iz jednoga doći do spoznaje drugoga, odakle vlastito rasuđujemo o zaključcima, koji postaju poznati iz načelâ. Slično sa strane težnje: htjeti uključuje jednostavnu težnju za nekom stvari, odakle se kaže da je volja o svrsi, za kojom se teži radi nje same. Birati pak znači težiti za nečim radi postizanja drugoga, odakle je vlastito za ono što vodi k svrsi. Kako se pak u spoznajnim stvarima načelo odnosi prema zaključku, uz koji pristajemo radi načelâ, tako se u težnim stvarima svrha odnosi prema onome što vodi k svrsi, za čime se teži radi svrhe. Otuda je očito da kako se um odnosi prema razumu, tako se volja odnosi prema izabiralačkoj snazi, to jest prema slobodnoj odluci. Gore je pak pokazano da istoj moći pripada umno shvaćati i razumski rasuđivati, kao što istoj snazi pripada mirovati i kretati se. Otuda također istoj moći pripada htjeti i birati. I zbog toga volja i slobodna odluka nisu dvije moći, nego jedna.

Odgovor na 1. prigovor: boulesis se razlikuje od thelesis ne zbog različitosti moćî, nego zbog razlike činâ.

Odgovor na 2. prigovor: izbor i volja, to jest samo htijenje, različiti su čini, no ipak pripadaju jednoj moći, kao i umno shvaćati i razumski rasuđivati, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: razum se odnosi prema volji kao pokretač. I stoga u volji ne treba razlikovati djelatno i moguće.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.