I, q. 83, a. 2
Što je slobodna odluka: je li moć, ili čin, ili habitus
Prigovor 1. Čini se da slobodna odluka nije moć. Naime, slobodna odluka nije ništa drugo doli slobodan sud. No sud ne označuje moć, nego čin. Dakle, slobodna odluka nije moć.
Prigovor 2. Nadalje, za slobodnu se odluku kaže da je sposobnost volje i razuma. No sposobnost označuje lakoću moći, koja biva po habitusu. Dakle, slobodna je odluka habitus. Bernard također kaže da je slobodna odluka habitus duše koji je slobodan u pogledu sebe. Dakle, nije moć.
Prigovor 3. Nadalje, nijedna se naravna moć ne oduzima grijehom. No slobodna se odluka oduzima grijehom; Augustin naime kaže da „čovjek loše se koristeći slobodnom odlukom i sebe gubi i nju“. Dakle, slobodna odluka nije moć.
Naprotiv, čini se da ništa nije subjekt habitusa osim moć. No slobodna je odluka subjekt milosti, uz čiju prisutnost bira dobro. Dakle, slobodna je odluka moć.
Odgovaram: premda slobodna odluka prema vlastitom značenju riječi označuje neki čin, prema uobičajenom načinu govora ipak slobodnom odlukom nazivamo ono što je načelo toga čina, to jest ono čime čovjek slobodno sudi. Načelo je pak čina u nama i moć i habitus, jer kažemo da nešto spoznajemo i po znanju i po intelektualnoj moći. Treba dakle da slobodna odluka bude ili moć, ili habitus, ili moć s nekim habitusom. Da pak nije habitus, niti moć s habitusom, bjelodano se očituje iz dvoga. Prvo doduše jer ako je habitus, mora biti naravni habitus, jer to je čovjeku naravno: da ima slobodnu odluku. No nikakav nam naravni habitus nije prisutan za ono što potpada pod slobodnu odluku, jer prema onome s obzirom na što imamo naravne habituse naravno se naginjemo, kao k pristajanju uz prva načela; ono pak prema čemu se naravno naginjemo ne potpada pod slobodnu odluku, kako je rečeno o težnji za blaženstvom. Stoga se protiv vlastitoga pojma slobodne odluke nalazi to da bude naravni habitus. Protiv njezine je pak naravnosti to da bude nenaravni habitus. I tako preostaje da nipošto nije habitus. Drugo se to očituje po tome što se habitusima naziva ono prema čemu se „odnosimo prema strastima ili činima dobro ili loše“, kako se kaže u II. Ethic., jer po umjerenosti se dobro odnosimo prema požudama, a po neumjerenosti loše; po znanosti se također dobro odnosimo prema činu razuma dok spoznajemo istinu, a po suprotnom habitusu loše. No slobodna se odluka jednako odnosi prema dobrom ili lošem izabiranju. Stoga je nemoguće da slobodna odluka bude habitus. Preostaje dakle da je moć.
Odgovor na 1. prigovor: uobičajeno je da se moć označuje imenom čina. I tako se ovim činom koji je slobodan sud naziva moć koja je načelo toga čina. Inače, kad bi slobodna odluka označivala čin, ne bi uvijek ostajala u čovjeku.
Odgovor na 2. prigovor: sposobnost ponekad označuje moć spremnu na djelovanje. I tako se sposobnost stavlja u definiciju slobodne odluke. Bernard pak uzima habitus ne prema tome kako se dijeli nasuprot moći, nego prema tome što označuje neko stanje po kojemu se netko na neki način odnosi prema činu. A to biva kako po moći tako i po habitusu, jer po moći čovjek se odnosi kao onaj koji može djelovati, a po habitusu kao prikladan za dobro ili loše djelovanje.
Odgovor na 3. prigovor: za čovjeka se kaže da je griješeći izgubio slobodnu odluku ne s obzirom na naravnu slobodu, koja je od prisile, nego s obzirom na slobodu koja je od krivnje i od bijede. O kojoj će se u raspravi o ćudoređu govoriti niže, u drugom dijelu ovoga djela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.