I, q. 83, a. 1
Ima li čovjek slobodnu odluku
Prigovor 1. Čini se da čovjek nema slobodnu odluku. Svatko naime tko ima slobodnu odluku, čini ono što hoće. No čovjek ne čini ono što hoće, kaže se naime u Rim 7: „ne činim dobro koje hoću, nego zlo koje mrzim, to činim“. Dakle, čovjek nema slobodnu odluku.
Prigovor 2. Nadalje, tko god ima slobodnu odluku, njegovo je htjeti i ne htjeti, raditi i ne raditi. No to nije čovjekovo, kaže se naime u Rim 9: „nije do onoga koji hoće“, to jest htjeti, „niti do onoga koji trči“, to jest trčati. Dakle, čovjek nema slobodnu odluku.
Prigovor 3. Nadalje, „slobodno je ono što je uzrok samoga sebe“, kako se kaže u I. Metaphys.. Ono dakle što drugi pokreće, nije slobodno. No Bog pokreće volju, kaže se naime u Izr 21: „srce je kraljevo u ruci Božjoj, i kamo god hoće, okrenut će ga“; i u Fil 2: „Bog je onaj koji u vama izvodi i htjeti i dovršiti“. Dakle, čovjek nema slobodnu odluku.
Prigovor 4. Nadalje, tko god ima slobodnu odluku, gospodar je svojih činâ. No čovjek nije gospodar svojih činâ, jer, kako se kaže u Jr 10, „nije u čovjeku put njegov, niti je čovjeku dano da usmjeruje svoje korake“. Dakle, čovjek nema slobodnu odluku.
Prigovor 5. Nadalje, Filozof kaže u III. Ethic.: „kakav je tko, takva mu se čini svrha“. No nije u našoj vlasti biti ovakvima ili onakvima, nego nam je to od naravi. Dakle, naravno nam je da slijedimo neku svrhu. Ne dakle iz slobodne odluke.
Naprotiv, kaže se u Sir 15: „Bog je u početku stvorio čovjeka i ostavio ga u ruci njegove odluke“. Glosa: to jest u slobodi odluke.
Odgovaram: čovjek ima slobodnu odluku; inače bi uzaludni bili savjeti, opomene, zapovijedi, zabrane, nagrade i kazne. Za bjelodanost pak toga treba uzeti u obzir da neka bića djeluju bez suda, kao što se kamen kreće prema dolje; i slično sva bića lišena spoznaje. Neka pak djeluju sa sudom, ali ne slobodnim, kao nerazumne životinje. Naime, ovca videći vuka sudi da od njega treba bježati naravnim sudom, a ne slobodnim, jer to ne sudi iz uspoređivanja, nego iz naravnoga nagona. I slično je s bilo kojim sudom nerazumnih životinja. Čovjek pak djeluje sa sudom, jer po spoznajnoj snazi sudi da nešto treba izbjegavati ili slijediti. No budući da taj sud u pojedinačnom djelovanju ne proizlazi iz naravnoga nagona, nego iz nekoga uspoređivanja razuma, zato djeluje slobodnim sudom, sposoban kretati se prema različitome. Razum naime u pogledu kontingentnih stvari ima otvoren put prema suprotnostima, kako je očito u dijalektičkim silogizmima i retoričkim uvjeravanjima. Pojedinačna pak djelovanja jesu neke kontingentne stvari, i stoga se u pogledu njih sud razuma odnosi prema različitome i nije određen za jedno. I utoliko je nužno da čovjek ima slobodnu odluku iz samoga toga što je razuman.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, osjetilna težnja, premda se pokorava razumu, ipak se može u nečemu protiviti, žudeći protiv onoga što nalaže razum. To je dakle dobro koje čovjek ne čini kad hoće: naime, ne žudjeti protiv razuma, kako Augustinova Glosa ondje kaže.
Odgovor na 2. prigovor: te se Apostolove riječi ne trebaju tako razumjeti kao da čovjek ne bi htio i ne bi trčao slobodnom odlukom, nego zato što slobodna odluka za to nije dostatna ako je Bog ne pokreće i ne pomaže joj.
Odgovor na 3. prigovor: slobodna je odluka uzrok svojega kretanja, jer čovjek slobodnom odlukom samoga sebe pokreće na djelovanje. Ipak nije od nužnosti slobode da ono što je slobodno bude prvi uzrok samoga sebe, kao što se ni za to da nešto bude uzrok drugoga ne zahtijeva da bude njegov prvi uzrok. Bog je dakle prvi uzrok koji pokreće i naravne i voljne uzroke. I kao što naravnim uzrocima time što ih pokreće ne oduzima to da njihovi čini budu naravni, tako pokrećući voljne uzroke ne oduzima to da njihova djelovanja budu voljna, nego radije to u njima čini; djeluje naime u svakome prema njegovu svojstvu.
Odgovor na 4. prigovor: kaže se da put njegov nije u čovjeku s obzirom na izvršenja izborâ, u kojima čovjek može biti spriječen, htio ili ne htio. Sami su pak izbori u nama, pretpostavivši ipak božansku pomoć.
Odgovor na 5. prigovor: kakvoća je čovjeka dvostruka: jedna naravna, a druga pridošla. Naravna se pak kakvoća može uzeti ili s obzirom na intelektualni dio, ili s obzirom na tijelo i snage vezane uz tijelo. Iz toga dakle što je čovjek kakav po naravnoj kakvoći koja se promatra prema intelektualnom dijelu, čovjek po naravi teži za posljednjom svrhom, naime za blaženstvom. Ta je pak težnja naravna i ne potpada pod slobodnu odluku, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Sa strane pak tijela i snaga vezanih uz tijelo čovjek može biti nekakav po naravnoj kakvoći prema tome što ima takav tjelesni sastav ili takvu raspoloženost uslijed bilo kakva utiska tjelesnih uzroka, koji ne mogu utiskivati u intelektualni dio zato što on nije čin nekoga tijela. Tako se dakle onome kakav je tko prema tjelesnoj kakvoći takvom čini svrha, jer se po takvoj raspoloženosti čovjek naginje prema izabiranju nečega ili odbacivanju. No te su nagnutosti podložne sudu razuma, kojemu se niža težnja pokorava, kako je rečeno. Stoga se time slobodi odluke ne nanosi šteta. Pridošle su pak kakvoće poput habitusâ i strasti, prema kojima se netko više naginje k jednome nego k drugome. Ipak su i te nagnutosti podložne sudu razuma. A i takve su kakvoće njemu podložne ukoliko je u nama takve kakvoće steći bilo uzročno bilo raspoložbeno, ili ih od sebe ukloniti. I tako nema ničega što bi se protivilo slobodi odluke.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.