I, q. 82, a. 4
Pokreće li volja razum
Prigovor 1. Čini se da volja ne pokreće razum. Naime, pokretač je plemenitiji i prije pokrenutoga, jer pokretač je djelatnik; djelatnik je pak plemenitiji od trpnika, kako Augustin kaže u XII super Gen. ad Litt., i Filozof u III de anima. No razum je prije i plemenitiji od volje, kako je gore rečeno. Dakle, volja ne pokreće razum.
Prigovor 2. Nadalje, pokretača ne pokreće pokrenuto, osim možda po akcidentu. No razum pokreće volju, jer teživo spoznato razumom pokretač je koji nije pokrenut, a težnja pokretač koji je pokrenut. Dakle, volja ne pokreće razum.
Prigovor 3. Nadalje, ništa ne možemo htjeti ako nije spoznato razumom. Ako dakle na razumijevanje volja pokreće time što hoće razumjeti, trebat će da i tom htijenju prethodi drugo razumijevanje, a tom razumijevanju drugo htijenje, i tako u beskonačnost, što je nemoguće. Dakle, volja ne pokreće razum.
Naprotiv, Damaščanin kaže: „u nama je prihvatiti bilo koje umijeće hoćemo, i ne prihvatiti“. U nama je pak nešto po volji; umijeća pak prihvaćamo po razumu. Dakle, volja pokreće razum.
Odgovaram: za nešto se kaže da pokreće na dva načina. Na jedan način na način svrhe, kao što se kaže da svrha pokreće djelatni uzrok. I na taj način razum pokreće volju, jer spoznato dobro objekt je volje i pokreće je kao svrha. Na drugi se način za nešto kaže da pokreće na način djelatnika, kao što ono što mijenja pokreće promijenjeno, a ono što gura pokreće gurnuto. I na taj način volja pokreće razum i sve snage duše, kako Anselmo kaže u knjizi De similitudinibus. Razlog je tomu što u svim uređenim djelatnim moćima ona moć koja gleda na opću svrhu pokreće moći koje gledaju na pojedinačne svrhe. A to je bjelodano kako u naravnim tako i u političkim stvarima. Nebo naime, koje djeluje na opće očuvanje nastajućih i propadajućih bića, pokreće sva niža tijela, od kojih svako pojedino djeluje na očuvanje vlastite vrste ili pojedinca. Kralj također, koji smjera na opće dobro cijeloga kraljevstva, svojom zapovijeđu pokreće pojedine upravitelje gradova, koji pojedinim gradovima posvećuju upravnu skrb. Objekt je pak volje dobro i svrha općenito. Svaka se pak moć odnosi prema nekom vlastitom dobru koje joj odgovara: kao vid prema opažanju boje, razum prema spoznaji istinitoga. I stoga volja na način djelatnika pokreće sve moći duše na njihove čine, osim naravnih snaga vegetativnoga dijela, koje nisu podložne našoj odluci.
Odgovor na 1. prigovor: razum se može promatrati na dva načina: na jedan način ukoliko razum zahvaća opće biće i istinito; na drugi način ukoliko je neka stvar i pojedinačna moć koja ima određen čin. I slično se volja može promatrati na dva načina: na jedan način prema općenitosti svojega objekta, ukoliko naime teži za općim dobrom; na drugi način ukoliko je neka određena moć duše koja ima određen čin. Ako se dakle razum i volja usporede prema pojmu općenitosti objekata i jednoga i drugoga, tako je gore rečeno da je razum naprosto viši i plemenitiji od volje. Ako se pak razum promatra prema općenitosti svojega objekta, a volja ukoliko je neka određena moć, tako je opet razum viši i prije volje, jer pod vidom bića i istinitoga, koje razum zahvaća, sadržana je sama volja, i njezin čin, i njezin objekt. Zato razum spoznaje volju, i njezin čin, i njezin objekt, kao i druge posebne spoznatljive stvari, poput kamena ili drveta, koje su sadržane pod općim vidom bića i istinitoga. Ako se pak volja promatra prema općem vidu svojega objekta, a to je dobro, a razum ukoliko je neka stvar i posebna moć, tako je pod općim vidom dobra sadržan, kao neko posebno dobro, i sam razum, i samo razumijevanje, i njegov objekt, a to je istinito, od kojih je svako pojedino neko posebno dobro. I prema tome volja je viša od razuma i može ga pokretati. Iz toga je dakle očit razlog zašto te moći svojim činima uzajamno jedna drugu uključuju: jer razum spoznaje da volja hoće, a volja hoće da razum spoznaje. I po sličnom se razlogu dobro sadrži pod istinitim, ukoliko je neko spoznato istinito; a istinito se sadrži pod dobrim, ukoliko je neko željeno dobro.
Odgovor na 2. prigovor: razum na drugi način pokreće volju nego volja razum, kako je već rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: ne treba ići u beskonačnost, nego se staje u razumu kao u prvome. Svakomu je naime pokretu volje nužno da prethodi spoznaja, no ne prethodi svakoj spoznaji pokret volje; nego je načelo savjetovanja i spoznavanja neko umno načelo više od našega razuma, a to je Bog, kako i Aristotel kaže u VII. knjizi Eudemske etike, i na taj način pokazuje da se ne ide u beskonačnost.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.