I, q. 82, a. 2
Teži li za svime iz nužnosti
Prigovor 1. Čini se da volja iz nužnosti hoće sve što god hoće. Kaže naime Dionizije u IV. poglavlju De div. nom. da je zlo mimo volje. Iz nužnosti dakle volja teži u dobro koje joj je predloženo.
Prigovor 2. Nadalje, objekt volje uspoređuje se s njom kao pokretač s pokretanim. No gibanje pokretanoga nužno slijedi iz pokretača. Dakle, čini se da objekt volje iz nužnosti nju pokreće.
Prigovor 3. Nadalje, kao što je spoznato prema osjetilu objekt osjetne težnje, tako je spoznato prema razumu objekt razumske težnje, koja se naziva voljom. No spoznato prema osjetilu iz nužnosti pokreće osjetnu težnju; kaže naime Augustin na Knjigu Postanka da se životinje pokreću viđenim. Dakle, čini se da spoznato prema razumu iz nužnosti pokreće volju.
Naprotiv, Augustin kaže da je „volja ona kojom se griješi i kojom se ispravno živi“, i tako se odnosi prema suprotnostima. Dakle, ne hoće iz nužnosti sve što god hoće.
Odgovaram: volja ne hoće iz nužnosti sve što god hoće. Za očevidnost toga valja razmotriti da kao što razum naravno i iz nužnosti prianja uz prva počela, tako volja uz krajnji cilj, kako je već rečeno. Postoje pak neke razumski shvatljive stvari koje nemaju nužnu poveznicu s prvim počelima, poput kontingentnih tvrdnji, čijim uklanjanjem ne slijedi uklanjanje prvih počela. I uz takve tvrdnje razum ne pristaje iz nužnosti. Neke su pak tvrdnje nužne, koje imaju nužnu poveznicu s prvim počelima, poput dokazivih zaključaka, čijim uklanjanjem slijedi uklanjanje prvih počela. I uz njih razum iz nužnosti pristaje kada spozna nužnu poveznicu zaključaka s počelima po izvođenju dokaza; no ne pristaje iz nužnosti prije nego što takvu nužnost poveznice spozna po dokazu. Slično je također sa strane volje. Postoje naime neka pojedinačna dobra koja nemaju nužnu poveznicu s blaženstvom, jer bez njih netko može biti blažen, i uz takva dobra volja ne prianja iz nužnosti. Postoje pak neka koja imaju nužnu poveznicu s blaženstvom, po kojima naime čovjek prianja uz Boga, u kojemu se jedinom sastoji pravo blaženstvo. Pa ipak, prije nego što se po izvjesnosti božanskoga gledanja dokaže nužnost takve poveznice, volja ne prianja iz nužnosti uz Boga niti uz ono što je Božje. No volja onoga koji gleda Boga po biti iz nužnosti prianja uz Boga, kao što sada iz nužnosti hoćemo biti blaženi. Očito je dakle da volja ne hoće iz nužnosti sve što god hoće.
Odgovor na 1. prigovor: volja ni u što ne može težiti osim pod vidom dobra. No jer je dobro višestruko, zbog toga se ne određuje iz nužnosti na jedno.
Odgovor na 2. prigovor: pokretač tada iz nužnosti uzrokuje gibanje u pokretanome kada moć pokretača nadilazi pokretano tako da je sva njegova mogućnost podložna pokretaču. Budući pak da se mogućnost volje odnosi s obzirom na opće i savršeno dobro, njezina mogućnost nije sva podložna nekom pojedinačnom dobru. I zato se ne pokreće iz nužnosti od njega.
Odgovor na 3. prigovor: osjetilna moć nije moć uspoređivanja različitih stvari, poput razuma, nego jednostavno prihvaća nešto jedno. I zato prema tome jednomu određeno pokreće osjetnu težnju. No razum je onaj koji uspoređuje više stvari, i zato se iz više stvari može pokrenuti razumska težnja, to jest volja, a ne iz jednoga iz nužnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.