Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 82, a. 1

Teži li volja za nečim iz nužnosti

Prigovor 1. Čini se da volja ni za čim ne teži iz nužnosti. Kaže naime Augustin u V. knjizi De Civ. Dei da ako je nešto nužno, nije dragovoljno. No sve za čime volja teži jest dragovoljno. Dakle, ništa za čime volja teži nije nužno žuđeno.

Prigovor 2. Nadalje, razumske se moći, prema Filozofu, odnose prema suprotnostima. No volja je razumska moć, jer, kako se kaže u III. De anima, volja je u razumu. Dakle, volja se odnosi prema suprotnostima. Ni na što se dakle iz nužnosti ne određuje.

Prigovor 3. Nadalje, prema volji gospodarimo svojim činima. No onoga što je iz nužnosti nismo gospodari. Dakle, čin volje ne može biti iz nužnosti.

Naprotiv, Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin. da „blaženstvo svi jednom voljom žele“. Kad pak to ne bi bilo nužno nego slučajno, izostajalo bi u najmanju ruku u manjini slučajeva. Dakle, volja iz nužnosti nešto hoće.

Odgovaram: o nužnosti se govori višestruko. Nužno je naime ono što ne može ne biti. Što doista nečemu pristoji na jedan način iz unutarnjega počela: bilo tvarnoga, kao kad kažemo da sve složeno iz suprotnosti nužno mora propasti; bilo formalnoga, kao kad kažemo da je nužno da trokut ima tri kuta jednaka dvama pravima. I to je naravna i apsolutna nužnost. Na drugi način pristoji nečemu da ne može ne biti iz nečega vanjskoga: bilo cilja bilo djelatnika. Cilja doista, kao kad netko ne može bez toga postići, ili dobro postići neki cilj, kao što se hrana naziva nužnom za život, a konj za put. I to se naziva nužnošću cilja, koja se katkada naziva i korisnošću. Iz djelatnika pak to nečemu pristoji, kao kad se netko prisiljava od nekoga djelatnika tako da ne može djelovati suprotno. I to se naziva nužnošću prisile. Ta se dakle nužnost prisile posvema protivi volji. Nazivamo naime nasilnim ono što je protiv nagnuća stvari. Sam je pak pokret volje stanovito nagnuće prema nečemu. I stoga kao što se nešto naziva naravnim jer je prema nagnuću naravi, tako se nešto naziva dragovoljnim jer je prema nagnuću volje. Kao što je dakle nemoguće da nešto istodobno bude nasilno i naravno, tako je nemoguće da nešto jednostavno bude prisiljeno to jest nasilno, i dragovoljno. Nužnost pak cilja ne protivi se volji kada se do cilja ne može doći osim na jedan način, kao što iz volje za prelaskom mora nastaje nužnost u volji da hoće lađu. Slično se također ni naravna nužnost ne protivi volji. Štoviše, nužno je da, kao što razum iz nužnosti prianja uz prva počela, tako volja iz nužnosti prianja uz krajnji cilj, a to je blaženstvo; cilj se naime odnosi u djelatnim stvarima kao počelo u motrilačkim, kako se kaže u II. Physic. Potrebno je naime da ono što nekome naravno i nepokretno pripada bude temelj i počelo svih drugih stvari, jer narav stvari jest prvo u svakome, i svako gibanje potječe od nečega nepokretnoga.

Odgovor na 1. prigovor: Augustinove riječi treba razumjeti o nužnom po nužnosti prisile. No naravna nužnost ne oduzima slobodu volje, kako sam u istoj knjizi kaže.

Odgovor na 2. prigovor: volja, prema tome što nešto naravno hoće, više odgovara razumu naravnih počela nego razumu koji se odnosi prema suprotnostima. Stoga je prema tome više intelektualna nego razumska moć.

Odgovor na 3. prigovor: gospodari smo svojih čina prema tome što možemo ovo ili ono izabrati. Izbor pak nije o cilju, nego o onome što vodi k cilju, kako se kaže u III. Ethic. Stoga težnja za krajnjim ciljem nije od onoga nad čime gospodarimo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.