I, q. 81, a. 2
Dijeli li se osjetilnost na srdito i požudno kao na različite moći
Prigovor 1. Čini se da se osjetna težnja ne razlikuje na srdito i požudno kao na različite moći. Ista je naime moć duše za jednu oprečnost, poput vida za bijelo i crno, kako se kaže u II. De anima. No prikladno i štetno jesu oprečnosti. Budući da dakle požudno gleda na prikladno, a srdito na štetno, čini se da je ista moć duše srdito i požudno.
Prigovor 2. Nadalje, osjetna težnja nije osim o stvarima prikladnima prema osjetilu. No prikladno prema osjetilu objekt je požudnoga. Dakle, nijedna osjetna težnja nije različita od požudnoga.
Prigovor 3. Nadalje, mržnja je u srditome; kaže naime Jeronim na Mateja: „posjedujmo u srditome mržnju prema manama“. No mržnja je, budući da se opire ljubavi, u požudnome. Dakle, ista je moć požudno i srdito.
Naprotiv, Grgur Nisenski i Damaščanin postavljaju dvije moći, srdito i požudno, kao dijelove osjetne težnje.
Odgovaram: osjetna težnja jedna je moć u rodu, koja se naziva osjetilnošću; ali se dijeli na dvije moći, koje su vrste osjetne težnje, naime na srdito i požudno. Za očevidnost toga valja razmotriti da u naravnim propadljivim stvarima ne treba samo postojati nagnuće za postizanje prikladnoga i izbjegavanje štetnoga, nego također za opiranje onome što kvari i onome što se protivi, a što prikladnome pruža zapreku i nanosi štete. Kao što oganj ima naravno nagnuće ne samo da se udalji od nižega mjesta, koje mu ne priliči, i teži u više mjesto koje mu priliči, nego također da se opre onome što ga kvari i priječi. Budući da je dakle osjetna težnja nagnuće koje slijedi osjetnu spoznaju, kao što je naravna težnja nagnuće koje slijedi naravni oblik, nužno je da u osjetnom dijelu budu dvije težidbene moći. Jedna po kojoj se duša jednostavno prigiba k slijeđenju onoga što je prikladno prema osjetilu i k izbjegavanju štetnoga, i ta se naziva požudnom. Druga pak po kojoj se životinja opire napadačima koji napadaju prikladno i nanose štete, i ta se moć naziva srditom. Stoga se kaže da je njezin objekt teško, jer naime teži k tome da nadvlada protivštine i da se uzdigne nad njih. Ta se pak dva nagnuća ne svode na jedno počelo, jer se katkada duša upušta u mučne stvari protiv nagnuća požudnoga kako bi prema nagnuću srditoga napala protivštine. Stoga se također čini da se strasti srditoga opiru strastima požudnoga; naime, raspaljena požuda umanjuje srdžbu, a raspaljena srdžba umanjuje požudu, u većini slučajeva. To je također očito iz toga što je srdito takoreći branitelj i zaštitnik požudnoga dok ustaje protiv onoga što priječi prikladne stvari za kojima požudno teži i što nanosi štetne stvari koje požudno izbjegava. I zbog toga sve strasti srditoga započinju od strasti požudnoga i u njima završavaju; kao što se srdžba rađa iz nanesene žalosti, i nanoseći osvetu završava u radosti. Zbog toga su također borbe životinja oko požudnih stvari, naime oko hrane i spolnoga općenja, kako se kaže u VIII. knjizi De animalibus.
Odgovor na 1. prigovor: požudna je moć i za prikladno i za neprikladno. No srdita je moć za opiranje neprikladnomu koje napada.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je u spoznajnim moćima u osjetnom dijelu neka procjenjivačka moć, naime ona koja zamjećuje ono što ne mijenja osjetilo, kako je gore rečeno; tako je također u osjetnoj težnji neka moć koja teži za nečim što nije prikladno prema nasladi osjetila, nego prema tome što je korisno životinji za njezinu obranu. I to je srdita moć.
Odgovor na 3. prigovor: mržnja jednostavno pripada požudnomu; no po razlogu napada koji se uzrokuje iz mržnje, može pripadati srditomu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.