I, q. 81, a. 3
Pokoravaju li se srdito i požudno razumu
Prigovor 1. Čini se da se srdito i požudno ne pokoravaju razumu. Srdito naime i požudno jesu dijelovi osjetilnosti. No osjetilnost se ne pokorava razumu, stoga se označuje po zmiji, kako Augustin kaže u XII. knjizi De Trin. Dakle, srdito i požudno ne pokoravaju se razumu.
Prigovor 2. Nadalje, ono što se nekome pokorava ne opire mu se. No srdito i požudno opiru se razumu, prema onome apostolovu u Rim 7: „vidim drugi zakon u udovima svojim koji se bori protiv zakona moga uma“. Dakle, srdito i požudno ne pokoravaju se razumu.
Prigovor 3. Nadalje, kao što je od razumnoga dijela duše niža težidbena moć, tako je također i osjetilna moć. No osjetilni se dio duše ne pokorava razumu; ne čujemo naime niti vidimo kada hoćemo. Dakle, slično se ni moći osjetne težnje, naime srdito i požudno, ne pokoravaju razumu.
Naprotiv, Damaščanin kaže da se „ono što se pokorava i što je poslušno razumu dijeli na požudu i srdžbu“.
Odgovaram: srdito i požudno pokoravaju se višem dijelu, u kojemu je intelekt to jest razum i volja, na dva načina: na jedan način doista u pogledu razuma, a na drugi način u pogledu volje. Razumu se doista pokoravaju u pogledu samih svojih čina. Čemu je razlog to što je osjetna težnja u drugim životinjama po naravi takva da se pokreće od procjenjivačke moći; kao što se ovca procjenjujući vuka neprijateljem boji. Umjesto pak procjenjivačke moći u čovjeku se nalazi, kako je gore rečeno, mislena moć; koja se od nekih naziva pojedinačnim razumom zato što usklađuje pojedinačne nakane. Stoga se u čovjeku od nje osjetna težnja po svojoj naravi pokreće. Sam je pak pojedinačni razum rođen da se pokreće i usmjerava prema općem razumu, stoga se u silogizmima iz općih premisa izvode pojedinačni zaključci. I zato je bjelodano da opći razum zapovijeda osjetnoj težnji, koja se dijeli na požudno i srdito, i ta mu se težnja pokorava. I jer izvoditi opća počela u pojedinačne zaključke nije posao jednostavnoga intelekta nego razuma, zato se za srdito i požudno više kaže da se pokoravaju razumu nego intelektu. To također svatko može iskusiti na samome sebi; primjenjujući naime neka opća razmatranja ublažava se srdžba ili strah ili nešto tome slično, ili se pak potiče. Volji je također osjetna težnja podložna u pogledu izvršenja, koje biva po pokretačkoj moći. U drugim naime životinjama odmah na težnju požudnoga i srditoga slijedi gibanje, kao što ovca bojeći se vuka odmah bježi jer u njima nema neke više težnje koja bi se opirala. No čovjek se ne pokreće odmah prema težnji srditoga i požudnoga, nego se čeka zapovijed volje, koja je viša težnja. U svim se naime uređenim pokretačkim moćima drugi pokretač ne pokreće osim po snazi prvoga pokretača; stoga niža težnja ne dostaje pokrenuti ako viša težnja ne pristane. I to je ono što Filozof kaže u III. De anima da „viša težnja pokreće nižu težnju kao što viša sfera pokreće nižu“. Na taj su dakle način srdito i požudno podložni razumu.
Odgovor na 1. prigovor: osjetilnost se označuje po zmiji s obzirom na ono što joj je vlastito sa strane osjetnoga dijela. No srdito i požudno više imenuju osjetnu težnju sa strane čina na koji bivaju navedeni iz razuma, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: kako Filozof kaže u I. Politic., „u životinji se može promatrati i gospodarska vlast i politička; duša naime gospodari tijelom gospodarskom vlašću, a razum težnjom političkom i kraljevskom“. Gospodarskom se naime vlašću naziva ona kojom netko vlada nad slugama, koji nemaju mogućnost u ičemu se oprijeti zapovijedi onoga koji zapovijeda, jer ništa svoje nemaju. Političkom se pak i kraljevskom vlašću naziva ona kojom netko vlada nad slobodnima, koji, premda su podložni upravljanju predstojnika, ipak imaju nešto vlastito po čemu se mogu usprotiviti zapovijedi onoga koji zapovijeda. Tako se dakle za dušu kaže da vlada tijelom gospodarskom vlašću jer se udovi tijela ni u čemu ne mogu oprijeti zapovijedi duše, nego se smjesta na težnju duše pokreće ruka i noga i bilo koji ud koji je rođen da se pokreće slobodnim gibanjem. Za razum se pak kaže da vlada nad srditim i požudnim političkom vlašću jer osjetilna težnja ima nešto vlastito odakle se može usprotiviti zapovijedi razuma. Rođena je naime osjetna težnja da se pokreće ne samo od procjenjivačke moći u drugim životinjama i mislene u čovjeku, koju usmjerava opći razum, nego također od maštalne moći i osjetila. Stoga doživljavamo da se srdito ili požudno opiru razumu po tome što osjećamo ili zamišljamo nešto ugodno što razum zabranjuje, ili mučno što razum zapovijeda. I tako se po tome što se srdito i požudno u nečemu opiru razumu ne isključuje to da mu se pokoravaju.
Odgovor na 3. prigovor: vanjska osjetila trebaju za svoje čine vanjske osjetne predmete kojima se mijenjaju, čija prisutnost nije u vlasti razuma. No nutarnje moći, kako težidbene tako i spoznajne, ne trebaju vanjske stvari. I zato su podložne zapovijedi razuma, koji može ne samo poticati ili ublažavati osjećaje težidbene moći, nego i oblikovati predodžbe maštalne moći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.