Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 78, a. 4

O unutarnjim osjetilima

Prigovor 1. Čini se da se unutarnja osjetila neprikladno razlikuju. Zajedničko se naime ne dijeli nasuprot vlastitome. Dakle, zajedničko se osjetilo ne treba nabrajati među unutarnje osjetilne moći, pored vanjskih vlastitih osjetila.

Prigovor 2. Nadalje, za ono za što dostaje vlastito i vanjsko osjetilo ne treba postavljati neku unutarnju spoznajnu moć. No za prosuđivanje o osjetilnim predmetima dostaju vlastita i vanjska osjetila, svako naime pojedino osjetilo sudi o vlastitome objektu. Slično također čini se da dostaju za to da zamjećuju svoje čine, jer budući da je radnja osjeta na neki način posrednik između moći i objekta, čini se da mnogo više vid može svoje gledanje, kao sebi bliže, zamijetiti nego boju; i tako o drugima. Nije dakle bilo nužno za to postaviti unutarnju moć koja bi se nazivala zajedničkim osjetilom.

Prigovor 3. Nadalje, prema Filozofu, maštovno i pamteće jesu stanja prvoga osjetilnoga. No stanje se ne dijeli nasuprot subjektu. Dakle, pamćenje i uobrazilja ne trebaju se postavljati kao druge moći pored osjeta.

Prigovor 4. Nadalje, razum manje ovisi o osjetu nego bilo koja moć osjetilnoga dijela. No razum ništa ne spoznaje osim primajući od osjeta, odakle se veli u I. knjizi Analytica posteriora da „onima kojima nedostaje jedno osjetilo, manjka jedno znanje“. Dakle, mnogo manje treba postavljati jednu moć osjetilnoga dijela za zamjećivanje nakana koje ne zamjećuje osjet, a koju nazivaju procjenjivačkom.

Prigovor 5. Nadalje, čin mislilačke moći, a to je uspoređivati i sastavljati i rastavljati, te čin podsjećajuće moći, a to je služiti se nekim silogizmom za istraživanje, ne razlikuju se manje od čina procjenjivačke i pamteće moći nego čin procjenjivačke od čina uobrazilje. Trebaju se dakle ili mislilačka i podsjećajuća postaviti kao druge moći pored procjenjivačke i pamteće; ili se procjenjivačka i pamteća ne trebaju postavljati kao druge moći pored uobrazilje.

Prigovor 6. Nadalje, Augustin u XII. knjizi De Genesi ad litteram postavlja tri roda viđenja, naime tjelesno, koje biva po osjetu; i duhovno, koje biva po mašti ili uobrazilji; i intelektualno, koje biva po razumu. Nema dakle nikakve unutarnje moći koja bi bila posrednik između osjeta i razuma osim samo uobraziljne.

Naprotiv, Avicena u svojoj knjizi De anima postavlja pet unutarnjih osjetilnih moći, naime zajedničko osjetilo, maštu, uobraziljnu, procjenjivačku i pamteću moć.

Odgovaram: budući da narav ne manjka u nužnim stvarima, treba biti toliko radnji osjetilne duše koliko dostaje za život savršene životinje. I koje god se od ovih radnji ne mogu svesti na jedno počelo, zahtijevaju različite moći, budući da moć duše nije ništa drugo doli najbliže počelo djelovanja duše. Valja pak razmotriti da se za život savršene životinje zahtijeva to da ne shvaća stvar samo pri prisutnosti osjetilnoga predmeta, nego također pri njegovoj odsutnosti. Inače, budući da kretanje i radnja životinje slijede shvaćanje, ne bi se životinja pokretala da traži nešto odsutno; čemu se suprotno očituje ponajviše u savršenim životinjama, koje se kreću koračajućim kretanjem; kreću se naime prema nečemu odsutnom što je shvaćeno. Treba dakle da životinja po osjetilnoj duši ne samo prima oblike osjetilnih stvari kada biva prisutno od njih preinačena, nego također da ih zadržava i čuva. Primati pak i zadržavati svode se u tjelesnim bićima na različita počela, jer vlažna dobro primaju a loše zadržavaju; obrnuto je pak sa suhima. Stoga, budući da je osjetilna moć čin tjelesnoga organa, treba postojati jedna moć koja prima oblike osjetilnih stvari, a druga koja ih čuva. Nadalje valja razmotriti da, kad bi se životinja kretala samo radi ugodnoga i bolnoga prema osjetu, ne bi bilo nužno u životinji postaviti osim shvaćanje oblikâ koje zamjećuje osjet, u kojima uživa ili pred kojima zazire. Ali nužno je životinji da traži neke stvari ili da bježi, ne samo zato što su prikladne ili neprikladne za osjećanje, nego također radi nekih drugih pogodnosti i koristi, ili šteta; kao što ovca videći vuka kako dolazi bježi, ne zbog neprikladnosti boje ili lika, nego kao pred neprijateljem naravi; i slično ptica skuplja slamku, ne zato što godi osjetu, nego zato što je korisna za gniježđenje. Nužno je dakle životinji da zamjećuje takve nakane koje ne zamjećuje vanjsko osjetilo. I ovoga zamjećivanja treba postojati neko drugo počelo, budući da zamjećivanje osjetilnih oblika potječe iz preinake osjetilnoga predmeta, a ne zamjećivanje spomenutih nakana. Tako je dakle za primanje osjetilnih oblika usmjereno vlastito i zajedničko osjetilo, o čijem će se razlikovanju poslije reći. Za zadržavanje pak ili čuvanje ovih oblika usmjerena je mašta, ili uobrazilja, koje su isto, jer mašta ili uobrazilja jest kao neka riznica oblika primljenih po osjetu. Za shvaćanje pak nakanâ koje se po osjetu ne primaju usmjerena je procjenjivačka moć. Za njihovo pak čuvanje pamteća moć, koja je neka riznica takvih nakana. Čiji je znak to što počelo sjećanja nastaje u životinjama iz neke takve nakane, na primjer da je štetno ili prikladno. I sam pojam prošloga, na koji pazi pamćenje, ubraja se među takve nakane. Valja pak razmotriti da s obzirom na osjetilne oblike nema razlike između čovjeka i drugih životinja, jednako se naime preinačuju od vanjskih osjetilnih predmeta. Ali s obzirom na spomenute nakane postoji razlika: druge naime životinje zamjećuju takve nakane samo nekim naravnim nagonom, a čovjek također po nekome uspoređivanju. I stoga ono što se u drugim životinjama naziva naravnom procjenjivačkom moći, u čovjeku se naziva mislilačkom, koja po nekome uspoređivanju takve nakane pronalazi. Zato se naziva i partikularnim razumom, kojemu liječnici dodjeljuju određen organ, naime srednji dio glave; ona je naime uspoređivačica pojedinačnih nakana, kao što je razumska moć uspoređivačica općih nakana. Sa strane pak pamteće moći nema samo pamćenje, poput ostalih životinja, u iznenadnom sjećanju prošlih stvari; nego također prisjećanje, kao silogistički istražujući sjećanje prošlih stvari, prema pojedinačnim nakanama. Avicena pak postavlja petu moć, u sredini između procjenjivačke i uobraziljne, koja sastavlja i rastavlja zamišljene oblike; kako je očito kada od zamišljenoga oblika zlata i zamišljenoga oblika gore sastavljamo jedan oblik zlatne gore, koju nikada nismo vidjeli. Ali to djelovanje ne pojavljuje se u drugim životinjama osim u čovjeku, u kojemu za to dostaje uobraziljna moć. Kojoj također to djelovanje pripisuje Averroes, u nekoj knjizi koju je načinio o osjetu i osjetilnim stvarima. I tako nije nužno postaviti osim četiri unutarnje moći osjetilnoga dijela, naime zajedničko osjetilo i uobrazilju, procjenjivačku i pamteću moć.

Odgovor na 1. prigovor: unutarnje se osjetilo ne naziva zajedničkim po pridijevanju, kao rod; nego kao zajednički korijen i počelo vanjskih osjetila.

Odgovor na 2. prigovor: vlastito osjetilo sudi o vlastitome osjetilnom predmetu, razlučujući ga od drugih koji potpadaju pod isto osjetilo, kao razlučujući bijelo od crnoga ili od zelenoga. No razlučiti bijelo od slatkoga ne može niti vid niti okus, jer treba da onaj tko među nekim stvarima razlučuje obadvije spozna. Stoga treba zajedničkomu osjetilu pripadati sud razlučivanja, kojemu se upućuju, kao zajedničkomu cilju, sva shvaćanja osjetilâ; od kojega se također zamjećuju nakane osjetilâ, kao kada netko vidi da vidi. To se naime ne može dogoditi po vlastitom osjetilu, koje ne spoznaje osim oblik osjetilnoga predmeta od kojega se preinačuje; u kojoj se preinaci dovršava gledanje, i iz koje preinake slijedi druga preinaka u zajedničkom osjetilu, koje zamjećuje gledanje.

Odgovor na 3. prigovor: kao što jedna moć potječe iz duše posredovanjem druge, kako je gore rečeno; tako se također duša podlaže drugoj moći posredovanjem druge. I prema ovome načinu maštovno i pamteće nazivaju se stanjima prvoga osjetilnoga.

Odgovor na 4. prigovor: premda djelovanje razuma potječe od osjeta, ipak u stvari shvaćenoj po osjetu razum spoznaje mnogo toga što osjet ne može zamijetiti. I slično procjenjivačka moć, premda na niži način.

Odgovor na 5. prigovor: onu uzvišenost ima mislilačka i pamteća moć u čovjeku ne po onome što je vlastito osjetilnom dijelu, nego po nekome srodstvu i blizini općemu razumu, prema nekome prelijevanju. I stoga to nisu druge moći, nego iste, savršenije nego što su u drugim životinjama.

Odgovor na 6. prigovor: Augustin duhovnim viđenjem naziva ono koje biva po slikama tijelâ u odsutnosti tijelâ. Stoga je bjelodano da je zajedničko svim unutarnjim shvaćanjima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.