Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 78, a. 3

O vanjskim osjetilima

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno razlikuje pet vanjskih osjetila. Osjet je naime spoznavatelj akcidenata. No mnogi su rodovi akcidenata. Budući dakle da se moći razlikuju po objektima, čini se da se osjetila umnažaju prema broju koji je u rodovima akcidenata.

Prigovor 2. Nadalje, veličina i lik, i ostalo što se naziva zajedničkim osjetilnim predmetima, nisu osjetilni predmeti po akcidentu, nego se dijele nasuprot njima u II. De anima. Različitost pak po sebi objekata čini moći različitima. Budući dakle da se više razlikuju veličina i lik od boje nego zvuk; čini se da mnogo više treba postojati druga osjetilna moć koja spoznaje veličinu ili lik, nego boju i zvuk.

Prigovor 3. Nadalje, jedno je osjetilo za jednu oprečnost; kao vid za bijelo i crno. No opip je spoznavatelj više oprečnosti, naime toploga i hladnoga, vlažnoga i suhoga, i tome slično. Dakle, nije jedno osjetilo, nego više njih. Dakle, više je osjetila nego pet.

Prigovor 4. Nadalje, vrsta se ne dijeli nasuprot rodu. No okus je neka vrsta opipa. Ne treba se dakle postavljati drugo osjetilo pored opipa.

Naprotiv, Filozof veli, u III. De anima, da „nema drugoga osjetila pored pet“.

Odgovaram: razlog razlikovanja i broja vanjskih osjetila neki su htjeli uzeti sa strane organa, u kojima prevladava neki od elemenata, bilo voda, bilo zrak, ili nešto takvoga. Neki pak sa strane posrednika, koji je ili sjedinjen, ili izvanjski; i to ili zrak, ili voda, ili nešto takvoga. Neki pak iz različite naravi osjetilnih kakvoća, prema tome što je to kakvoća jednostavnoga tijela ili ona koja prati smjesu. Ali ništa od ovoga nije prikladno. Nisu naime moći radi organa, nego organi radi moći; stoga nisu različite moći stoga što su različiti organi, nego je stoga narav uspostavila različitost u organima da bi odgovarali različitosti moći. I slično je različite posrednike dodijelila različitim osjetilima, prema tome kako je bilo prikladno za čine moći. Spoznavati pak naravi osjetilnih kakvoća ne pripada osjetu, nego razumu. Valja dakle uzeti razlog broja i razlikovanja vanjskih osjetila prema onome što vlastito i po sebi pripada osjetu. Osjet je pak neka trpna moć, koja je naravno rođena da bude preinačena od izvanjskoga osjetilnog predmeta. Izvanjsko je dakle ono što preinačuje što se po sebi od osjeta zamjećuje, i prema čijoj se različitosti osjetilne moći razlikuju. Dvostruka je pak preinaka: jedna naravna, a druga duhovna. Naravna uistinu, prema tome što se oblik onoga što preinačuje prima u preinačenome prema naravnome bitku, kao toplina u zagrijanome. Duhovna pak, prema tome što se oblik onoga što preinačuje prima u preinačenome prema duhovnome bitku; kao oblik boje u zjenici, koja ne postaje time obojena. Za djelovanje se pak osjeta zahtijeva duhovna preinaka, po kojoj nastaje nakana osjetilnoga oblika u organu osjeta. Inače, kad bi samo naravna preinaka dostajala za osjećanje, sva bi naravna tijela osjećala dok se preinačuju. No u nekim se osjetilima nalazi samo duhovna preinaka, kao u vidu. U nekima pak, uz duhovnu preinaku, također naravna; ili samo sa strane objekta, ili također sa strane organa. Sa strane pak objekta nalazi se naravna promjena: prema mjestu uistinu, u zvuku, koji je objekt sluha, jer zvuk se uzrokuje od udarca i pokretanja zraka. Prema preinaci pak, u mirisu, koji je objekt njuha, jer treba da se po toplome na neki način tijelo preinači, radi toga da bi odisalo mirisom. Sa strane pak organa postoji naravna preinaka u opipu i okusu; jer se i ruka koja dotiče toplo zagrijava, i jezik se vlaži po vlažnosti okusâ. Organ se pak njuha ili sluha nikakvom naravnom preinakom ne preinačuje pri osjećanju, osim po akcidentu. Vid pak, jer je bez naravne preinake i organa i objekta, ponajviše je duhovan, i savršeniji među svim osjetilima, i općenitiji. I poslije njega sluh, a zatim njuh, koji imaju naravnu preinaku sa strane objekta. Mjesno je gibanje ipak savršenije i po naravi ranije nego gibanje preinake, kako se dokazuje u VIII. Physic. Opip pak i okus ponajviše su tvarni, o čijem će se razlikovanju poslije reći. I odatle je da se druga tri osjetila ne ostvaruju po sjedinjenom posredniku, da ne bi neka naravna promjena doprla do organa, kao što se događa u ovim dvama osjetilima.

Odgovor na 1. prigovor: nemaju svi akcidenti moć preinačivanja prema sebi; nego samo kakvoće treće vrste, prema kojima se događa preinaka. I stoga su samo takve kakvoće objekti osjetilâ, jer, kako se veli u VII. Physic.: „prema istome se preinačuje osjet prema čemu se preinačuju neživa tijela“.

Odgovor na 2. prigovor: veličina i lik i tome slično, što se naziva zajedničkim osjetilnim predmetima, jesu posrednici između osjetilnih predmeta po akcidentu i vlastitih osjetilnih predmeta, koji su objekti osjetilâ. Vlastiti naime osjetilni predmeti prvotno i po sebi preinačuju osjet, budući da su kakvoće koje preinačuju. Svi se pak zajednički osjetilni predmeti svode na količinu. I o veličini uistinu i broju bjelodano je da su vrste količine. Lik je pak kakvoća oko količine, jer pojam lika stoji u omeđenju veličine. Kretanje pak i mirovanje osjećaju se prema tome što se subjekt na jedan način ili na više načina odnosi prema veličini subjekta ili mjesne udaljenosti, s obzirom na kretanje rasta i mjesno kretanje; ili također prema osjetilnim kakvoćama, kao u gibanju preinake, i tako osjećati kretanje i mirovanje na neki je način osjećati jedno i mnogo. Količina je pak najbliži subjekt kakvoće koja preinačuje, kao ploha za boju. I stoga zajednički osjetilni predmeti ne pokreću osjet prvotno i po sebi, nego s razloga osjetilne kakvoće; kao ploha s razloga boje. Pa ipak nisu osjetilni predmeti po akcidentu, jer takvi osjetilni predmeti čine neku različitost u preinaci osjeta. Na drugi se naime način preinačuje osjet od velike plohe, a na drugi od male, jer se i sama bjelina naziva velikom ili malom, i stoga se dijeli prema vlastitome subjektu.

Odgovor na 3. prigovor: kako se čini da Filozof veli u II. De anima, osjet je opipa jedan po rodu, ali se dijeli na mnoga osjetila prema vrsti; i zbog toga je za različite oprečnosti. Koja se ipak ne odvajaju jedno od drugoga prema organu, nego se kroz čitavo tijelo međusobno prate; i stoga njihovo razlikovanje nije bjelodano. Okus pak, koji zamjećuje slatko i gorko, prati opip na jeziku, no ne kroz čitavo tijelo; i stoga se lako od opipa razlikuje. Moglo bi se ipak reći da se sve one oprečnosti i pojedine slažu u jednome najbližem rodu, a sve u jednome zajedničkom rodu, koji je objekt opipa prema zajedničkom pojmu. Ali onaj zajednički rod nema imena; kao što je i najbliži rod toploga i hladnoga bez imena.

Odgovor na 4. prigovor: osjet je okusa, prema riječi Filozofa, neka vrsta opipa koja je samo na jeziku. Ne razlikuje se pak od opipa u rodu, nego od opipa s obzirom na one vrste koje se kroz čitavo tijelo rasprostiru. Ako je pak opip samo jedno osjetilo, zbog jednoga zajedničkog pojma objekta, valjat će reći da se prema različitom pojmu preinake razlikuje okus od opipa. Opip se naime preinačuje naravnom preinakom, a ne samo duhovnom, s obzirom na svoj organ, prema kakvoći koja mu se vlastito nudi. Organ se pak okusa ne preinačuje po nužnosti naravnom preinakom prema kakvoći koja mu se vlastito nudi, da naime jezik postane sladak ili gorak; nego prema prethodnoj kakvoći na kojoj se temelji okus, naime prema vlazi, koja je objekt opipa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.