Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 78, a. 2

O vrstama vegetativnoga dijela

Prigovor 1. Čini se da se neprikladno određuju dijelovi vegetativnoga, naime hranidbeno, rastuće i rasplođujuće. Takve se naime moći nazivaju naravnima. No moći su duše iznad naravnih moći. Dakle, takve se snage ne trebaju postavljati kao moći duše.

Prigovor 2. Nadalje, za ono što je zajedničko živim i neživim bićima ne treba se dodjeljivati neka moć duše. No rađanje je zajedničko svim nastavljivim i raspadljivim stvarima, kako živima tako i neživima. Dakle, rasplođujuća moć ne treba se postavljati kao moć duše.

Prigovor 3. Nadalje, duša je moćnija nego tjelesna narav. No tjelesna narav istom djelatnom snagom daje vrstu i dužnu veličinu. Dakle, mnogo više duša. Nije dakle druga moć duše moć rasta od rasplođujuće.

Prigovor 4. Nadalje, svaka se stvar uzdržava u bitku po onome po čemu ima bitak. No rasplođujuća je moć ona po kojoj se stječe bitak živoga bića. Dakle, po istoj se živa stvar uzdržava. No na uzdržavanje živoga bića usmjerena je hranidbena moć, kako se veli u II. De anima, jer je to moć sposobna sačuvati onoga koji je prima. Ne treba dakle razlikovati hranidbenu moć od rasplođujuće.

Naprotiv, Filozof veli, u II. De anima, da su djela ove duše rađati, i hranom se služiti, i k tome rast činiti.

Odgovaram: tri su moći vegetativnoga dijela. Vegetativno naime, kako je rečeno, ima za objekt samo tijelo koje živi po duši; za koje je doista tijelo trostruko djelovanje duše nužno. Jedno uistinu po kojemu stječe bitak, i na to je usmjerena rasplođujuća moć. Drugo pak po kojemu živo tijelo stječe dužnu veličinu, i na to je usmjerena moć rasta. Treće pak po kojemu se tijelo živoga bića čuva i u bitku i u dužnoj veličini, i na to je usmjerena hranidbena moć. Ipak valja obratiti pažnju na neku razliku među ovim moćima. Jer hranidbena i moć rasta imaju svoj učinak u onome u čemu jesu, jer se samo tijelo sjedinjeno s dušom uvećava i uzdržava po moći rasta i hranidbenoj moći koje postoje u istoj duši. No rasplođujuća moć ima svoj učinak ne u istome tijelu, nego u drugome, jer ništa ne rađa samo sebe. I stoga se rasplođujuća moć na neki način približava dostojanstvu osjetilne duše, koja ima djelovanje na izvanjske stvari, premda na uzvišeniji i općenitiji način; vrhunac naime niže naravi dotiče ono što je najniže u višoj, kako je bjelodano po Dioniziju u 7. poglavlju De divinis nominibus. I stoga je među ovim trima moćima najsvršnija i najglavnija i najsavršenija rasplođujuća, kako se veli u II. De anima; jer već savršenoj stvari pripada načiniti drugu kakva je ona sama. Rasplođujućoj pak služe i moć rasta i hranidbena, a moći rasta hranidbena.

Odgovor na 1. prigovor: takve se snage nazivaju naravnima, bilo zato što imaju učinak sličan naravi, koja također daje bitak i veličinu i očuvanje (premda ove moći to imaju na viši način); bilo zato što ove snage izvršavaju svoja djelovanja oruđevno po djelatnim i trpnim kakvoćama, koje su počela naravnih djelovanjâ.

Odgovor na 2. prigovor: rađanje u neživim stvarima posve je od izvanjskoga. No rađanje je živih bića na neki viši način, po nečemu samoga živoga bića, što je sjeme, u kojemu je neko počelo koje oblikuje tijelo. I stoga treba postojati neka moć živoga bića po kojoj se takvo sjeme priprema, a to je rasplođujuća moć.

Odgovor na 3. prigovor: budući da je rađanje živih bića iz nekoga sjemena, potrebno je da se u početku životinja rodi male veličine. I zbog toga je nužno da ima moć duše po kojoj se dovodi do dužne veličine. No neživo se tijelo rađa iz tvari određene od izvanjskoga djelatnika, i stoga ujedno prima vrstu i veličinu prema stanju tvari.

Odgovor na 4. prigovor: kako je već rečeno, djelovanje se vegetativnoga počela dovršava posredovanjem topline, kojoj pripada trošiti vlagu. I stoga je za obnovu izgubljene vlage nužno imati hranidbenu moć, po kojoj se hrana pretvara u supstanciju tijela. Što je također nužno za čin moći rasta i rasplođujuće moći.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.