Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 78, a. 1

O rodovima moći duše

Prigovor 1. Čini se da ne treba razlikovati pet rodova moći duše, naime vegetativni, osjetilni, težni, mjesno pokretački i intelektualni. Moći se naime duše nazivaju njezinim dijelovima. No općenito svi određuju samo tri dijela duše, naime vegetativnu dušu, osjetilnu dušu i razumnu dušu. Dakle, samo su tri roda moći duše, a ne pet.

Prigovor 2. Nadalje, moći su duše počela životnih djelovanjâ. No na četiri se načina veli da nešto živi. Veli naime Filozof, u II. De anima: „Budući da se samo živjeti kaže na više načina, ako je prisutno samo jedno od ovoga, kažemo da nešto živi; kao razum, i osjet, gibanje i mirovanje prema mjestu, a k tome gibanje prema hrani, i opadanje i rastenje“. Dakle, samo su četiri roda moći duše, uz isključenje težnoga.

Prigovor 3. Nadalje, onomu što je zajedničko svim moćima ne treba se dodjeljivati neki poseban rod duše. No težiti pripada svakoj pojedinoj moći duše. Vid naime teži za prikladnim vidljivim predmetom, odakle se veli u Sir 40: „Milinu i ljepotu željet će oko, a povrh toga zelene usjeve“. I po istome razlogu svaka druga moć želi sebi prikladan objekt. Dakle, ne treba se postavljati težni kao jedan poseban rod moći duše.

Prigovor 4. Nadalje, pokretačko je počelo u životinjama osjet, ili razum, ili težnja, kako se veli u III. De anima. Dakle, pokretačko se ne treba postavljati kao poseban rod duše pored navedenih.

Naprotiv, Filozof veli, u II. De anima: „A moćima nazivamo vegetativnu, osjetilnu, težnu, mjesno pokretačku i intelektualnu“.

Odgovaram: pet je rodova moći duše, koje su nabrojene. Tri se pak nazivaju dušama. Četiri se pak nazivaju načinima življenja. A razlog je ove različitosti taj što se različite duše razlikuju prema tome kako na različit način djelovanje duše nadilazi djelovanje tjelesne naravi; čitava se naime tjelesna narav podlaže duši i uspoređuje se s njom kao tvar i oruđe. Postoji dakle neko djelovanje duše koje u tolikoj mjeri nadilazi tjelesnu narav da se čak ne izvršava ni po tjelesnom organu. I takvo je djelovanje razumne duše. Postoji pak drugo djelovanje duše ispod ovoga, koje doista biva po tjelesnom organu, ali ne po nekoj tjelesnoj kakvoći. I takvo je djelovanje osjetilne duše; jer premda se toplo i hladno, i vlažno i suho, i druge takve tjelesne kakvoće zahtijevaju za djelovanje osjeta, ipak ne tako da posredovanjem snage takvih kakvoća djelovanje osjetilne duše proizlazi, nego se zahtijevaju samo za dužno raspoloženje organa. Najniže je pak od djelovanjâ duše ono koje biva po tjelesnom organu i snagom tjelesne kakvoće. Ipak nadilazi djelovanje tjelesne naravi, jer kretanja tijelâ potječu iz izvanjskoga počela, a takva su djelovanja iz nutarnjega počela; to je naime zajedničko svim djelovanjima duše; svako naime oživljeno biće na neki način pokreće samo sebe. I takvo je djelovanje vegetativne duše; probava naime, i ono što slijedi, biva oruđevno po djelovanju topline, kako se veli u II. De anima. Rodovi pak moći duše razlikuju se prema objektima. Koliko je naime moć viša, toliko smjera na općenitiji objekt, kako je gore rečeno. Objekt se pak djelovanja duše može razmatrati u trostrukom poretku. Neke je naime moći duše objekt samo tijelo sjedinjeno s dušom. I ovaj se rod moći duše naziva vegetativnim, jer vegetativna moć ne djeluje osim na tijelo s kojim je duša sjedinjena. Postoji pak drugi rod moći duše, koji smjera na općenitiji objekt, naime svako osjetilno tijelo; a ne samo na tijelo sjedinjeno s dušom. Postoji pak i treći rod moći duše, koji smjera na još općenitiji objekt, naime ne samo na osjetilno tijelo, nego općenito na svako biće. Iz čega je bjelodano da ova dva druga roda moći duše imaju djelovanje ne samo s obzirom na sjedinjenu stvar, nego također s obzirom na izvanjsku stvar. Budući pak da djelatnik treba na neki način biti sjedinjen sa svojim objektom oko kojega djeluje, nužno je da se izvanjska stvar, koja je objekt djelovanja duše, prema dvostrukom pojmu uspoređuje s dušom. Na jedan način, prema tome što je naravno rođena da se sjedini s dušom i da bude u duši po svojoj sličnosti. I s obzirom na to postoje dva roda moći: naime osjetilni, s obzirom na manje zajednički objekt, a to je osjetilno tijelo; i intelektualni, s obzirom na najzajedničkiji objekt, a to je opće biće. Na drugi pak način, prema tome što se sama duša naginje i teži prema izvanjskoj stvari. I prema ovoj usporedbi također postoje dva roda moći duše: jedan uistinu, naime težni, prema kojemu se duša uspoređuje s izvanjskom stvari kao sa svrhom, koja je prva u nakani; drugi pak mjesno pokretački, ukoliko se duša uspoređuje s izvanjskom stvari kao s granicom djelovanja i kretanja; jer da bi postigla nešto željeno i nakanjeno, svaka se životinja kreće. Načini pak življenja razlikuju se prema stupnjevima živih bića. Neka su naime živa bića u kojima je samo vegetativno, kao u biljkama. Neka pak u kojima je uz vegetativno također osjetilno, ali ne mjesno pokretačko; kao što su nepokretne životinje, poput školjaka. Neka pak jesu koja povrh ovoga imaju mjesno pokretačko; kao savršene životinje, koje trebaju mnogo toga za svoj život, i stoga trebaju gibanje, kako bi mogle tražiti životne potrebe koje su daleko postavljene. Neka su pak živa bića u kojima je uz ovo intelektualno, naime u ljudima. Težno pak ne sačinjava neki stupanj živih bića, jer u kojima god je osjet, u njima je također težnja, kako se veli u II. De anima.

Odgovor na 1. prigovor: i time se rješavaju prva dva prigovora.

Odgovor na 3. prigovor: naravna je težnja nagnuće bilo koje stvari prema nečemu, iz njezine naravi; stoga naravnom težnjom svaka pojedina moć želi sebi prikladno. No životinjska težnja slijedi shvaćeni oblik. I za takvu se težnju zahtijeva posebna moć duše, te ne dostaje samo shvaćanje. Stvar se naime želi onako kako jest u svojoj naravi; no nije prema svojoj naravi u spoznajnoj moći, nego prema svojoj sličnosti. Stoga je očito da vid naravno želi vidljivo samo za svoj čin, naime za gledanje; životinja pak želi viđenu stvar po težnoj moći, ne samo za gledanje, nego također za druge uporabe. Kad pak duša ne bi trebala stvari zamijećene osjetilom osim radi djelovanjâ osjetilâ, naime da bi ih osjećala; ne bi trebalo postavljati težno kao poseban rod među moćima duše, jer bi dostajala naravna težnja moćî.

Odgovor na 4. prigovor: premda su osjet i težnja pokretačka počela u savršenim životinjama, ipak osjet i težnja, ukoliko su takvi, ne dostaju za pokretanje ako im se ne bi nadodala neka moć; jer u nepokretnim je životinjama osjet i težnja, pa ipak nemaju pokretačku moć. Ta pak pokretačka moć nije samo u težnji i osjetu kao onome što nalaže gibanje, nego je također u samim dijelovima tijela, da budu prikladni za pokoravanje težnji duše koja pokreće. Čiji je znak to što, kada se udovi uklone od svoga naravnoga raspoloženja, ne pokoravaju se težnji za gibanjem.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.