I, q. 77, a. 7
Nastaje li jedna moć iz druge
Prigovor 1. Čini se da jedna moć duše ne nastaje iz druge. Onih se naime stvari koje ujedno počinju postojati jedna ne rađa iz druge. No sve su moći duše ujedno duši sustvorene. Dakle, jedna od njih ne nastaje iz druge.
Prigovor 2. Nadalje, moć duše nastaje iz duše kao akcident iz subjekta. No jedna moć duše ne može biti subjekt druge, jer akcident nema akcident. Dakle, jedna moć ne nastaje iz druge.
Prigovor 3. Nadalje, oprečno ne nastaje iz svoga oprečnoga, nego svaka stvar nastaje iz sebi sličnoga po vrsti. No moći se duše oprečno dijele, kao različite vrste. Dakle, jedna od njih ne potječe iz druge.
Naprotiv, moći se spoznaju po činima. No čin jedne moći uzrokuje se od drugoga; kao čin uobrazilje od čina osjeta. Dakle, jedna se moć duše uzrokuje od druge.
Odgovaram: u onome što prema naravnom poretku potječe iz jednoga, kao što je prvo uzrok svega, tako je ono što je prvomu bliže na neki način uzrok onoga što je više udaljeno. Pokazano je pak gore da među moćima duše postoji višestruk poredak. I stoga jedna moć duše potječe iz biti duše posredovanjem druge. No budući da se bit duše uspoređuje s moćima i kao djelatno i svršno počelo, i kao prijamno počelo, bilo zasebno po sebi bilo ujedno s tijelom; djelatnik je pak i svrha savršeniji, a prijamno počelo, ukoliko je takvo, manje je savršeno; dosljedno je da moći duše koje su ranije prema poretku savršenstva i naravi jesu počela drugih na način svrhe i djelatnoga počela. Vidimo naime da je osjet radi razuma, a ne obrnuto. Osjet je također neko manjkavo sudioništvo razuma, stoga prema naravnom podrijetlu na neki način potječe od razuma, kao nesavršeno od savršenoga. No prema putu prijamnoga počela, obrnuto se nesavršenije moći nalaze kao počela s obzirom na druge, kao što se duša, prema tome što ima osjetilnu moć, promatra kao subjekt i nešto tvarno s obzirom na razum. I zbog toga su nesavršenije moći ranije na putu nastajanja, prije se naime rađa životinja nego čovjek.
Odgovor na 1. prigovor: kao što moć duše izbija iz biti, ne po preinačavanju, nego po nekome naravnom proistjecanju, i postoji ujedno s dušom; tako je također s jednom moći s obzirom na drugu.
Odgovor na 2. prigovor: akcident po sebi ne može biti subjekt akcidenta; no jedan se akcident prvenstveno prima u supstanciji nego drugi, kao količina prije nego kakvoća. I na ovaj se način za jedan akcident veli da je subjekt drugoga, kao ploha za boju, ukoliko supstancija posredovanjem jednoga akcidenta prima drugi. I slično se može reći o moćima duše.
Odgovor na 3. prigovor: moći se duše međusobno opiru oprečnošću savršenoga i nesavršenoga; kao također vrste brojeva i likova. Ta pak oprečnost ne priječi podrijetlo jednoga iz drugoga, jer nesavršene stvari naravno potječu iz savršenih.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.