I, q. 77, a. 8
Ostaju li sve moći duše u njoj poslije smrti
Prigovor 1. Čini se da sve moći duše ostaju u duši od tijela odijeljenoj. Veli se naime u knjizi De spiritu et anima da „duša odstupa od tijela, sa sobom vukući osjet i uobrazilju, razum i intelekt i inteligenciju, požudnost i srditost“.
Prigovor 2. Nadalje, moći su duše njezina naravna svojstva. No svojstvo je uvijek prisutno, i nikada se ne odvaja od onoga čije je svojstvo. Dakle, moći su duše u njoj također poslije smrti.
Prigovor 3. Nadalje, moći duše, pa i osjetilne, ne slabe kad oslabi tijelo, jer, kako se veli u I. De anima: „ako bi starac primio oko mladića, vidio bi svakako kao i mladić“. No slabost je put k propadanju. Dakle, moći duše ne propadaju kad tijelo propadne, nego ostaju u odijeljenoj duši.
Prigovor 4. Nadalje, pamćenje je moć osjetilne duše, kako Filozof dokazuje. No pamćenje ostaje u odijeljenoj duši, veli se naime, u Lk 16, bogatašu gozbeniku koji po duši postoji u paklu: „Sjeti se da si primio dobra u svojemu životu“. Dakle, pamćenje ostaje u odijeljenoj duši; i posljedično tome druge moći osjetilnoga dijela.
Prigovor 5. Nadalje, radost i žalost nalaze se u požudnome, a to je moć osjetilnoga dijela. Bjelodano je pak da odijeljene duše žaluju i raduju se zbog nagrada ili kazni koje imaju. Dakle, požudna moć ostaje u odijeljenoj duši.
Prigovor 6. Nadalje, Augustin veli u XII. knjizi De Genesi ad litteram da kao što duša, kada tijelo leži bez osjeta još ne posve mrtvo, vidi neke stvari prema maštovitu viđenju; tako i kada bude od tijela posve odijeljena smrću. No uobrazilja je moć osjetilnoga dijela. Dakle, moć osjetilnoga dijela ostaje u odijeljenoj duši; i posljedično tome sve druge moći.
Naprotiv, veli se u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus: „Od dviju se samo supstancija sastoji čovjek: duše sa svojim razumom, i tijela sa svojim osjetilima“. Dakle, kad tijelo premine, osjetilne moći ne ostaju.
Odgovaram: kako je već rečeno, sve se moći duše uspoređuju sa samom dušom kao s počelom. No neke se moći uspoređuju sa samom dušom kao sa subjektom, poput razuma i volje. I takve je moći nužno da ostanu u duši kad se tijelo uništi. Neke su pak moći u sklopu kao u subjektu, poput svih moći osjetilnoga i hranidbenoga dijela. Kada se pak subjekt uništi, akcident ne može ostati. Stoga, kad propadne sklop, ne ostaju takve moći u činu; nego ostaju samo u moći u duši, kao u počelu ili korijenu. I tako je neistinito ono što neki vele: da takve moći ostaju u duši čak i kad tijelo propadne. I mnogo je neistinitije ono što vele: da i čini ovih moći ostaju u odijeljenoj duši, jer takve moći nemaju nikakva djelovanja osim po tjelesnom organu.
Odgovor na 1. prigovor: ona knjiga nema autoritet. Stoga ono što je ondje napisano istom se lakoćom prezire kojom se i izriče. Može se ipak reći da duša sa sobom vuče takve moći ne u činu, nego u moći.
Odgovor na 2. prigovor: takve moći za koje kažemo da u činu ne ostaju u odijeljenoj duši nisu svojstva same duše, nego sklopa.
Odgovor na 3. prigovor: veli se da takve moći ne slabe kad oslabi tijelo zato što duša ostaje nepromjenjiva, a ona je djelatno počelo takvih moći.
Odgovor na 4. prigovor: ono se sjećanje uzima na onaj način na koji Augustin postavlja pamćenje u umu; ne na onaj način na koji se postavlja dio osjetilne duše.
Odgovor na 5. prigovor: žalost i radost nalaze se u odijeljenoj duši ne prema osjetilnoj težnji, nego prema razumskoj težnji; kao također u anđelima.
Odgovor na 6. prigovor: Augustin ondje govori istražujući, a ne tvrdeći. Zato neka ondje rečena mjesta opoziva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.