I, q. 77, a. 6
Izviru li moći iz biti duše
Prigovor 1. Čini se da moći duše ne izviru iz njezine biti. Iz jednoga naime jednostavnoga ne potječu različite stvari. No bit je duše jedna i jednostavna. Budući dakle da su moći duše mnoge i različite, ne mogu potjecati iz njezine biti.
Prigovor 2. Nadalje, ono iz čega drugo potječe jest njegov uzrok. No bit se duše ne može nazvati uzrokom moći; kako je bjelodano onome tko prolazi kroz pojedine rodove uzroka. Dakle, moći duše ne izviru iz njezine biti.
Prigovor 3. Nadalje, istjecanje označuje neko gibanje. No ništa se ne pokreće od samoga sebe, kako se dokazuje u VII. Physic.; osim možda s razloga dijela, kao što se za životinju veli da se pokreće od same sebe jer je jedan njezin dio pokretač a drugi pokretan. Niti se pak duša pokreće, kako se dokazuje u I. De anima. Ne uzrokuje dakle duša u sebi svoje moći.
Naprotiv, moći su duše neka njezina naravna svojstva. No subjekt je uzrok vlastitih akcidenata, stoga se i stavlja u definiciju akcidenta, kako je očito u VII. Metaphys. Dakle, moći duše potječu iz njezine biti kao iz uzroka.
Odgovaram: supstancijalni i akcidentalni oblik dijelom se slažu, a dijelom razlikuju. Slažu se uistinu u tome što je svaki čin, i prema svakome nešto jest na neki način u činu. Razlikuju se pak u dvome. Prvo uistinu zato što supstancijalni oblik daje bitak jednostavno, i njegov je subjekt biće samo u mogućnosti. Akcidentalni pak oblik ne daje bitak jednostavno; nego bitak takav, ili toliki, ili na neki način raspoređen, jer njegov je subjekt biće u činu. Stoga je očito da se zbiljnost prvenstveno nalazi u supstancijalnom obliku nego u njegovu subjektu, i jer je prvo uzrok u bilo kojem rodu, supstancijalni oblik uzrokuje bitak u činu u svojemu subjektu. No obrnuto, zbiljnost se prvenstveno nalazi u subjektu akcidentalnoga oblika nego u akcidentalnom obliku, stoga se zbiljnost akcidentalnoga oblika uzrokuje iz zbiljnosti subjekta. Tako da je subjekt, ukoliko je u mogućnosti, prijemnik akcidentalnoga oblika, a ukoliko je u činu, njegov je proizvođač. I ovo velim o vlastitom i po sebi akcidentu, jer s obzirom na strani akcident subjekt je samo prijemnik; proizvođač je pak takvoga akcidenta izvanjski djelatnik. Drugo se pak razlikuju supstancijalni oblik i akcidentalni zato što, budući da je manje glavno radi glavnijega, tvar je radi supstancijalnoga oblika; no obrnuto, akcidentalni je oblik radi dovršenja subjekta. Bjelodano je pak iz rečenoga da je subjekt moći duše ili sama duša sama, koja može biti subjekt akcidenta prema tome što ima nešto od mogućnosti, kako je gore rečeno; ili sklop. Sklop je pak u činu po duši. Stoga je bjelodano da sve moći duše, bilo da je njihov subjekt sama duša, bilo sklop, izviru iz biti duše kao iz počela, jer već je rečeno da se akcident uzrokuje od subjekta prema tome što je u činu, i prima se u njemu ukoliko je u mogućnosti.
Odgovor na 1. prigovor: iz jednoga jednostavnoga mogu naravno mnoga potjecati nekim poretkom. I opet zbog različitosti primalaca. Tako dakle iz jedne biti duše potječu mnoge i različite moći, bilo zbog poretka moći, bilo također prema različitosti tjelesnih organa.
Odgovor na 2. prigovor: subjekt je uzrok vlastitoga akcidenta i svršni, i na neki način djelatni; i također kao tvarni, ukoliko je prijemnik akcidenta. I iz ovoga se može uzeti da je bit duše uzrok svih moći kao svrha i kao djelatno počelo; a nekih kao prijemnik.
Odgovor na 3. prigovor: istjecanje vlastitih akcidenata iz subjekta ne biva po nekome preinačavanju; nego po nekome naravnom proistjecanju, kao što iz jednoga naravno proistječe drugo, poput boje iz svjetla.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.