Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 77, a. 5

Je li duša subjekt svih moći

Prigovor 1. Čini se da su sve moći duše u duši kao u subjektu. Kako se naime odnose moći tijela prema tijelu, tako se odnose moći duše prema duši. No tijelo je subjekt tjelesnih moći. Dakle, duša je subjekt moći duše.

Prigovor 2. Nadalje, djelovanja se moći duše pripisuju tijelu zbog duše, jer, kako se veli u II. De anima, „duša je ono čime prvotno osjećamo i razumijevamo“. No vlastita počela djelovanjâ duše jesu moći. Dakle, moći su prvenstveno u duši.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli u XII. knjizi De Genesi ad litteram da duša neke stvari osjeća ne po tijelu, štoviše bez tijela, kao što je strah i tome slično; a neke uistinu osjeća po tijelu. No kad osjetilna moć ne bi bila u samoj duši kao u subjektu, ništa ne bi mogla osjećati bez tijela. Dakle, duša je subjekt osjetilne moći; i jednakim razlogom svih drugih moći.

Naprotiv, Filozof veli u knjizi De somno et vigilia da „osjećati nije vlastito ni duši ni tijelu, nego sklopu“. Osjetilna je dakle moć u sklopu kao u subjektu. Nije dakle sama duša subjekt svih svojih moći.

Odgovaram: ono je subjekt djelatne moći što može djelovati, jer svaki akcident imenuje vlastiti subjekt. Isto je pak ono što može djelovati i što djeluje. Stoga treba biti moć onoga kao subjekta čije je djelovanje; kako i Filozof veli na početku De somno et vigilia. Bjelodano je pak iz gore rečenoga da su neka djelovanja duše koja se izvršavaju bez tjelesnoga organa, kao razumijevati i htjeti. Stoga su moći koje su počela ovih djelovanja u duši kao u subjektu. Neka pak djelovanja duše jesu ona koja se izvršavaju po tjelesnim organima; kao gledanje po oku, i slušanje po uhu. I slično je sa svim drugim djelovanjima hranidbenoga i osjetilnoga dijela. I stoga su moći koje su počela takvih djelovanja u sklopu kao u subjektu, a ne u samoj duši.

Odgovor na 1. prigovor: za sve se moći veli da pripadaju duši ne kao subjektu, nego kao počelu, jer po duši sklop ima to da takva djelovanja može vršiti.

Odgovor na 2. prigovor: sve su takve moći prvenstveno u duši nego u sklopu, ne kao u subjektu, nego kao u počelu.

Odgovor na 3. prigovor: Platonovo je mišljenje bilo da je osjećati vlastito djelovanje duše, kao i razumijevati. U mnogome pak što pripada filozofiji Augustin se služi Platonovim mišljenjima, ne tvrdeći, nego navodeći. Ipak, što se tiče sadašnjega, to što se veli da duša neke stvari osjeća s tijelom a neke bez tijela može se razumjeti na dva načina. Na jedan način, da to što velim „s tijelom“ ili „bez tijela“ određuje čin osjećanja prema tome kako izlazi iz onoga koji osjeća. I tako ništa ne osjeća bez tijela, jer radnja osjećanja ne može potjecati od duše osim po tjelesnom organu. Na drugi način može se razumjeti tako da navedeno određuje čin osjećanja sa strane objekta koji se osjeća. I tako neke stvari osjeća s tijelom, to jest one koje postoje u tijelu, kao kad osjeća ranu ili nešto takvoga; a neke uistinu osjeća bez tijela, to jest one koje ne postoje u tijelu, nego samo u shvaćanju duše, kao kad osjeća da žalosti ili se raduje zbog nečega što je čula.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.