Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 77, a. 3

Kako se moći duše razlikuju

Prigovor 1. Čini se da se moći ne razlikuju po činima i objektima. Ništa se naime ne određuje na vrstu po onome što je kasnije ili izvanjsko. No čin je kasniji od moći; a objekt je izvanjski. Dakle, po njima se moći ne razlikuju prema vrsti.

Prigovor 2. Nadalje, oprečnosti su ono što se najviše razlikuje. Ako bi se dakle moći razlikovale prema objektima, slijedilo bi da za oprečnosti ne bi bila ista moć. Što je očito neistinito gotovo u svemu, jer je vidna moć ista za bijelo i crno, i okus je isti za slatko i gorko.

Prigovor 3. Nadalje, uklanjanjem uzroka uklanja se učinak. Ako bi dakle razlika moći potjecala iz razlike objekata, isti objekt ne bi pripadao različitim moćima. Što je očito neistinito, jer isto je ono što spoznajna moć spoznaje i što težna moć želi.

Prigovor 4. Nadalje, ono što je po sebi uzrok nečega, u svemu to uzrokuje. No neki različiti objekti, koji pripadaju različitim moćima, pripadaju također jednoj moći, kao što zvuk i boja pripadaju vidu i sluhu, koji su različite moći; pa ipak pripadaju jednoj moći zajedničkoga osjetila. Ne razlikuju se dakle moći prema razlici objekata.

Naprotiv, kasnije se stvari razlikuju prema ranijima. No Filozof veli u II. De anima da su „čini i djelovanja pojmovno raniji od moći“; a još su raniji od ovih oprečni predmeti, to jest objekti. Dakle, moći se razlikuju prema činima i objektima.

Odgovaram: moć se, prema onome što je moć, usmjeruje na čin. Stoga pojam moći treba uzeti iz čina na koji se usmjeruje, i posljedično tome pojam se moći mora razlikovati kako se razlikuje pojam čina. Pojam se pak čina razlikuje prema različitome pojmu objekta. Svako je naime djelovanje ili djelatne moći, ili trpne. Objekt se pak uspoređuje s činom trpne moći kao počelo i pokretački uzrok, jer boja, ukoliko pokreće vid, počelo je gledanja. S činom pak djelatne moći objekt se uspoređuje kao svršetak i svrha, kao što je objekt moći rasta dovršena veličina, koja je svrha rasta. Iz ovoga pak dvoga djelovanje prima vrstu, naime iz počela, ili iz svrhe to jest svršetka; razlikuje se naime zagrijavanje od hlađenja prema tome što ovo uistinu potječe od toploga, naime djelatnoga, k toplome; a ono od hladnoga k hladnome. Stoga je nužno da se moći razlikuju prema činima i objektima. Ali ipak valja razmotriti da ono što je po akcidentu ne čini vrstu različitom. Jer budući da obojenost biva životinji po akcidentu, ne razlikuju se vrste životinje po razlici boje, nego po razlici onoga što životinji pripada po sebi, po razlici naime osjetilne duše, koja se katkad nalazi s razumom, a katkad bez razuma. Stoga su razumno i nerazumno razlike koje dijele životinju, uspostavljajući njezine različite vrste. Tako dakle ne čini bilo kakva različitost objekata različitima moći duše; nego razlika onoga na što moć po sebi smjera. Kao što osjetilo po sebi smjera na trpnu kakvoću, koja se po sebi dijeli na boju, zvuk i tome slično; i stoga je jedna osjetilna moć za boju, naime vid, a druga za zvuk, naime sluh. No trpnoj kakvoći, kao obojenomu, događa se po akcidentu da bude glazbeno ili pismeno, ili veliko i malo, ili čovjek ili kamen. I stoga se prema takvim razlikama moći duše ne razlikuju.

Odgovor na 1. prigovor: čin, premda je u bitku kasniji od moći, raniji je ipak u nakani i prema pojmu, kao svrha od djelatnika. Objekt pak, premda je izvanjski, ipak je počelo ili svrha djelovanja. Počelu pak i svrsi razmjerno je ono što je stvari nutarnje.

Odgovor na 2. prigovor: kad bi neka moć po sebi smjerala na jednu od oprečnosti kao na objekt, trebalo bi da oprečno pripada drugoj moći. No moć duše ne smjera po sebi na vlastiti pojam oprečnosti, nego na zajednički pojam obiju oprečnosti, kao što vid ne smjera po sebi na pojam bijeloga, nego na pojam boje. I to stoga jer je jedna od oprečnosti na neki način pojam druge, budući da se odnose kao savršeno i nesavršeno.

Odgovor na 3. prigovor: ništa ne priječi da ono što je isto subjektom bude različito prema pojmu. I stoga može pripadati različitim moćima duše.

Odgovor na 4. prigovor: viša moć po sebi smjera na općenitiji pojam objekta nego niža moć, jer koliko je moć viša, toliko se na više toga proteže. I stoga se mnoge stvari slažu u jednome pojmu objekta na koji po sebi smjera viša moć, koje se ipak razlikuju prema pojmovima na koje po sebi smjeraju niže moći. I odatle je da različiti objekti pripadaju različitim nižim moćima, koji se ipak jednoj višoj moći podlažu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.