Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 76, a. 1

Sjedinjuje li se razumsko počelo s tijelom kao oblik

Prigovor 1. Čini se da se razumsko počelo ne sjedinjuje s tijelom kao oblik. Veli naime Filozof, u III. De anima, da je razum odijeljen, i da nije čin nijednoga tijela. Ne sjedinjuje se dakle s tijelom kao oblik.

Prigovor 2. Nadalje, svaki se oblik određuje prema naravi tvari čiji je oblik, inače se ne bi zahtijevao razmjer između tvari i oblika. Ako bi se dakle razum sjedinjavao s tijelom kao oblik, budući da svako tijelo ima određenu narav, slijedilo bi da razum ima određenu narav. I tako ne bi bio spoznavatelj svega, kako je bjelodano iz prethodnoga, što se protivi pojmu razuma. Ne sjedinjuje se dakle razum s tijelom kao oblik.

Prigovor 3. Nadalje, koja god prijamna moć jest čin nekoga tijela, prima oblik tvarno i pojedinačno, jer primljeno je u primaocu na način primaoca. No oblik shvaćene stvari ne prima se u razumu tvarno i pojedinačno, nego radije nematerijalno i općenito; inače razum ne bi bio spoznavatelj nematerijalnih i općih stvari, nego samo pojedinačnih, kao i osjetilo. Razum se dakle ne sjedinjuje s tijelom kao oblik.

Prigovor 4. Nadalje, istoga je moć i djelovanje, isto je naime ono što može djelovati i što djeluje. No razumsko djelovanje ne pripada nekome tijelu, kako je bjelodano iz prethodnoga. Dakle, ni razumska moć nije moć nekoga tijela. No krepost ili moć ne može biti apstraktnija ili jednostavnija nego bit iz koje se krepost ili moć izvodi. Dakle, ni supstancija razuma nije oblik tijela.

Prigovor 5. Nadalje, ono što po sebi ima bitak ne sjedinjuje se s tijelom kao oblik, jer oblik je ono po čemu nešto jest; i tako sam bitak oblika ne pripada samome obliku prema sebi. No razumsko počelo ima prema sebi bitak, i samostojno je, kako je gore rečeno. Ne sjedinjuje se dakle s tijelom kao oblik.

Prigovor 6. Nadalje, ono što nekoj stvari pripada prema sebi, uvijek joj pripada. No obliku prema sebi pripada sjediniti se s tvari, jer ne po nekome akcidentu, nego po svojoj biti jest čin tvari; inače iz tvari i oblika ne bi nastalo jedno supstancijalno, nego akcidentalno. Oblik dakle ne može postojati bez vlastite tvari. No razumsko počelo, budući da je neraspadljivo, kako je gore pokazano, ostaje nesjedinjeno s tijelom kad se tijelo raspadne. Dakle, razumsko se počelo ne sjedinjuje s tijelom kao oblik.

Naprotiv, prema Filozofu u VIII. Metaphys., razlika se uzima od oblika stvari. No konstitutivna razlika čovjeka jest razumno; što se o čovjeku veli s razloga razumskoga počela. Razumsko je dakle počelo oblik čovjeka.

Odgovaram: nužno je reći da je razum, koji je počelo razumskoga djelovanja, oblik ljudskoga tijela. Ono naime čime prvotno nešto djeluje jest oblik onoga komu se djelovanje pripisuje, kao što ono čime se prvotno tijelo liječi jest zdravlje, i čime prvotno duša zna jest znanje; stoga je zdravlje oblik tijela, a znanje duše. A razlog je tomu taj što ništa ne djeluje osim ukoliko je u činu; stoga čime je nešto u činu, time i djeluje. Bjelodano je pak da je prvo čime tijelo živi duša. I budući da se život očituje prema različitim djelovanjima u različitim stupnjevima živih bića, ono čime prvotno vršimo svako pojedino od ovih životnih djela jest duša; duša je naime prvo čime se hranimo, i osjećamo, i krećemo se u prostoru; i slično čime prvotno razumijevamo. Ovo dakle počelo čime prvotno razumijevamo, bilo da se naziva razum bilo razumska duša, jest oblik tijela. I to je dokaz Aristotelov u II. De anima. Ako pak tko želi reći da razumska duša nije oblik tijela, potrebno je da pronađe način na koji je ovo djelovanje, a to je razumijevati, djelovanje ovoga čovjeka; svatko naime doživljava da je on sam onaj koji razumijeva. Pripisuje se pak neko djelovanje nekome na tri načina, kako je bjelodano po Filozofu u V. Physic.: veli se naime da nešto pokreće ili djeluje ili prema sebi čitavom, kao što liječnik liječi; ili prema dijelu, kao što čovjek vidi po oku; ili po akcidentu, kao što se veli da bijelo gradi, jer se graditelju događa da bude bijel. Kada dakle kažemo da Sokrat ili Platon razumijeva, bjelodano je da mu se to ne pripisuje po akcidentu, jer mu se pripisuje ukoliko je čovjek, što se bitno izriče o njemu. Dakle, ili valja reći da Sokrat razumijeva prema sebi čitavom, kako je Platon postavio govoreći da je čovjek razumska duša; ili valja reći da je razum neki dio Sokrata. I prvo uistinu ne može opstati, kako je gore pokazano, zbog toga što je onaj isti čovjek onaj koji opaža da i razumijeva i osjeća; osjećati pak nije bez tijela; stoga je potrebno da tijelo bude neki čovjekov dio. Preostaje dakle da je razum kojim Sokrat razumijeva neki dio Sokrata, tako da se razum na neki način sjedinjuje sa Sokratovim tijelom. A to sjedinjenje Komentator, u III. De anima, veli da biva po shvatljivom obliku. Koji doista ima dvostruki subjekt: jedan naime mogući razum; a drugi same predodžbe koje su u tjelesnim organima. I tako se po shvatljivom obliku nastavlja mogući razum na tijelo ovoga ili onoga čovjeka. Ali to nastavljanje ili sjedinjenje ne dostaje za to da djelovanje razuma bude Sokratovo djelovanje. I to je bjelodano po sličnosti u osjetilu, iz kojega Aristotel polazi k razmatranju onoga što pripada razumu. Tako se naime predodžbe odnose prema razumu, kako se veli u III. De anima, kao boje prema vidu. Kao što su dakle oblici boja u vidu, tako su oblici predodžaba u mogućem razumu. Bjelodano je pak da iz toga što su boje na zidu, čije su sličnosti u vidu, djelovanje vida ne pripisuje se zidu, jer ne kažemo da zid vidi, nego radije da biva viđen. Iz toga dakle što su oblici predodžaba u mogućem razumu ne slijedi da Sokrat, u kojemu su predodžbe, razumijeva; nego da se on, ili njegove predodžbe, razumijevaju. Neki su pak htjeli reći da se razum sjedinjuje s tijelom kao pokretač; i tako od razuma i tijela nastaje jedno, da bi se djelovanje razuma moglo pripisati cjelini. Ali to je višestruko isprazno. Prvo uistinu zato što razum ne pokreće tijelo osim po težnji, čije kretanje pretpostavlja djelovanje razuma. Ne razumijeva dakle Sokrat stoga što ga razum pokreće, nego radije obrnuto, zato što razumijeva, stoga se Sokrat od razuma pokreće. Drugo zato što, budući da je Sokrat neka jedinka u naravi čija je bit jedna, sastavljena od tvari i oblika; ako razum nije njegov oblik, slijedi da je izvan njegove biti; i tako će se razum uspoređivati s čitavim Sokratom kao pokretač s pokretanim. Razumijevati je pak djelovanje koje počiva u djelatniku, a ne prelazi na drugoga, kao grijanje. Ne može se dakle razumijevanje pripisati Sokratu zbog toga što biva pokrenut od razuma. Treće, zato što se djelovanje pokretača nikada ne pripisuje pokretanome osim kao oruđu, kao djelovanje tesara pili. Ako se dakle razumijevanje pripisuje Sokratu jer je djelovanje njegova pokretača, slijedi da mu se pripisuje kao oruđu. Što je protiv Filozofa, koji hoće da razumijevanje ne biva po tjelesnom oruđu. Četvrto zato što, premda se djelovanje dijela pripisuje cjelini, kao djelovanje oka čovjeku; nikada se ipak ne pripisuje drugome dijelu, osim možda po akcidentu, ne kažemo naime da ruka vidi zato što oko vidi. Ako dakle od razuma i Sokrata nastaje jedno na rečeni način, djelovanje razuma ne može se pripisati Sokratu. Ako pak Sokrat jest cjelina koja se sastoji od sjedinjenja razuma s ostalim što pripada Sokratu, a ipak se razum ne sjedinjuje s ostalim što pripada Sokratu osim kao pokretač; slijedi da Sokrat nije jedno jednostavno, pa posljedično tome ni biće jednostavno; tako naime nešto jest biće kako i jedno. Preostaje dakle jedini način koji Aristotel postavlja, da ovaj čovjek razumijeva zato što je razumsko počelo njegov oblik. Tako se dakle iz samoga djelovanja razuma očituje da se razumsko počelo sjedinjuje s tijelom kao oblik. Može se također to isto očitovati iz pojma ljudske vrste. Narav se naime svake pojedine stvari pokazuje iz njezina djelovanja. Vlastito je pak djelovanje čovjeka, ukoliko je čovjek, razumijevati, jer po njemu sve životinje nadilazi. Zato i Aristotel, u knjizi Ethic., u ovome djelovanju, kao vlastitome čovjeku, postavlja konačnu sreću. Potrebno je dakle da čovjek prema onome dobije vrstu što je počelo ovoga djelovanja. Dobiva pak svaka pojedina stvar vrstu po vlastitome obliku. Preostaje dakle da razumsko počelo bude vlastiti oblik čovjeka. Ali valja razmotriti da koliko je oblik plemenitiji, toliko više gospodari nad tjelesnom tvari, i manje biva u nju uronjen, te je više svojim djelovanjem ili moći nadilazi. Stoga vidimo da oblik miješanoga tijela ima neko djelovanje koje se ne uzrokuje iz elementarnih svojstava. I koliko se više napreduje u plemenitosti oblikâ, toliko se više nalazi da moć oblika nadilazi elementarnu tvar, kao vegetativna duša više nego oblik kovine, a osjetilna duša više nego vegetativna duša. Ljudska je pak duša posljednja u plemenitosti oblikâ. Stoga u tolikoj mjeri svojom moći nadilazi tjelesnu tvar da ima neko djelovanje i moć u kojoj ni na koji način ne sudjeluje tjelesna tvar. I ta se moć naziva razum. Valja pak pripaziti da, ako bi tko postavio da se duša sastoji od tvari i oblika, ni na koji način ne bi mogao reći da je duša oblik tijela. Budući naime da je oblik čin, a tvar biće samo u mogućnosti; ni na koji način ono što je sastavljeno od tvari i oblika ne može biti oblik drugoga prema sebi čitavom. Ako pak prema nečemu od sebe jest oblik, ono što je oblik nazivamo dušom, a ono čiji je oblik nazivamo prvim oživljenim, kako je gore rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: kako Filozof veli u II. Physic., posljednji od naravnih oblika do kojega dopire razmatranje prirodnoga filozofa, naime ljudska duša, jest doduše odijeljen, ali ipak u tvari; što iz ovoga dokazuje jer čovjek i sunce rađaju čovjeka iz tvari. Odijeljen je uistinu prema razumskoj moći, jer razumska moć nije moć nekoga tjelesnog organa, kao što je vidna moć čin oka; razumijevati je naime čin koji se ne može izvršavati po tjelesnom organu, kao što se izvršava gledanje. Ali u tvari jest ukoliko je sama duša čija je ova moć oblik tijela, i cilj ljudskoga rađanja. Tako dakle Filozof veli u III. De anima da je razum odijeljen jer nije moć nekoga tjelesnog organa.

Odgovor na 2. prigovor: i po tome je jasan odgovor na drugi i treći prigovor. Dostaje naime za to da čovjek može razumjeti sve po razumu, i za to da razum razumijeva nematerijalne i opće stvari, to što razumska moć nije čin tijela.

Odgovor na 4. prigovor: ljudska duša nije oblik uronjen u tjelesnu tvar, ili od nje potpuno obuhvaćen, zbog svoga savršenstva. I stoga ništa ne priječi da neka njezina moć ne bude čin tijela; premda je duša prema svojoj biti oblik tijela.

Odgovor na 5. prigovor: duša onaj bitak u kojemu sama opstoji priopćuje tjelesnoj tvari, iz koje i razumske duše nastaje jedno, tako da onaj bitak koji pripada čitavoj složevini pripada također samoj duši. Što se ne događa kod drugih oblika, koji nisu samostojni. I zbog toga ljudska duša ostaje u svojemu bitku kad se tijelo uništi, a drugi oblici ne.

Odgovor na 6. prigovor: po sebi pripada duši da se sjedini s tijelom, kao što po sebi pripada lakome tijelu da bude gore. I kao što lako tijelo ostaje doduše lako kada je odvojeno od vlastitoga mjesta, ipak s prikladnošću i nagnućem prema vlastitome mjestu; tako ljudska duša ostaje u svojemu bitku kada je od tijela odvojena, imajući naravnu prikladnost i nagnuće prema sjedinjenju s tijelom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.