Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 74, a. 3

O nekim načinima govora kojima se Pismo služi pripovijedajući djela šest dana

Prigovor 1. Čini se da se Pismo ne služi prikladnim riječima za izricanje djelâ šest dana. Kao što su naime svjetlost i svod i slična djela načinjeni po Riječi Božjoj, tako i nebo i zemlja, jer sve je po njoj načinjeno, kako se veli u Iv 1. Dakle, pri stvaranju neba i zemlje trebalo se spomenuti Riječ Božju, kao i u drugim djelima.

Prigovor 2. Nadalje, voda je stvorena od Boga, a ipak se ne spominje stvorenom. Nedostatno se dakle opisuje stvaranje stvari.

Prigovor 3. Nadalje, kako se veli u Post 1: „I vidje Bog sve što bijaše načinio, i bijaše veoma dobro“. Pri pojedinim se dakle djelima trebalo reći: „Vidje Bog da je dobro“. Neprikladno se dakle izostavlja u djelu stvaranja, i u djelu drugoga dana.

Prigovor 4. Nadalje, Duh Božji jest Bog. Bogu pak ne priliči lebdjeti, niti imati položaj. Neprikladno se dakle veli da „Duh Božji lebdio nad vodama“.

Prigovor 5. Nadalje, nitko ne čini ono što je već načinjeno. Neprikladno se dakle, nakon što je rečeno: „I reče Bog: ‚Neka bude svod!‘ I bi tako“, dodaje: „I načini Bog svod“. I slično u drugim djelima.

Prigovor 6. Nadalje, večer i jutro ne dijele dostatno dan, budući da ima više dijelova dana. Dakle, neprikladno se veli da „bi večer i bi jutro, dan drugi, ili treći“.

Prigovor 7. Nadalje, drugomu i trećemu ne odgovara prikladno „jedan“, nego „prvi“. Trebalo se dakle reći: „bi večer i bi jutro, dan prvi“, gdje se veli „dan jedan“.

Odgovor na 1. prigovor: treba reći na prvi da se, prema Augustinu, osoba Sina spominje kako u prvome stvaranju stvari, tako i u razlikovanju i uresu stvari; ipak na jedan i na drugi način. Razlikovanje naime i ures pripada oblikovanju stvari. Kao što je pak oblikovanje rukotvorina po obliku umijeća koji je u umu obrtnika, a koji se može nazvati njegovom shvatljivom riječju; tako je oblikovanje čitavoga stvorenja po Riječi Božjoj. I stoga se u djelu razlikovanja i uresa spominje Riječ. U stvaranju se pak spominje Sin kao počelo, kada se veli: „U početku stvori Bog“, jer se pod stvaranjem razumijeva proizvodnja bezoblične tvari. Prema drugima pak, koji postavljaju da su najprije stvoreni elementi pod vlastitim oblicima, valja reći drukčije. Bazilije naime veli da se time što se veli: „Reče Bog“, označuje božanski nalog. Prije je pak trebalo proizvesti stvorenje koje bi se pokoravalo, nego spomenuti božanski nalog.

Odgovor na 2. prigovor: prema Augustinu, pod nebom se razumijeva bezoblična duhovna narav; pod zemljom pak bezoblična tvar svih tijela. I tako nijedno stvorenje nije izostavljeno. Prema Baziliju pak, nebo i zemlja postavljaju se kao dvije krajnosti, da bi se iz njih razumjele srednje stvari; ponajprije zato što je kretanje svih srednjih stvari ili prema nebu kao lakih, ili prema zemlji kao teških. Drugi pak vele da pod imenom zemlje Pismo obično obuhvaća sva četiri elementa. Stoga se u Ps 148, nakon što je rečeno: „Hvalite Gospodina sa zemlje“, dodaje: „ognju, tučo, sniježe, lede“.

Odgovor na 3. prigovor: u djelu stvaranja postavlja se nešto što odgovara onome što se veli u djelu razlikovanja i uresa: „Vidje Bog da je ovo ili ono dobro“. Za čiju bjelodanost valja razmotriti da je Duh Sveti ljubav. „Dvoje je pak“, kako Augustin veli u I. knjizi De Genesi ad litteram, „zbog čega Bog ljubi svoje stvorenje, naime da bude, i da ustraje. Da bi dakle bilo ono što bi ustrajalo, veli se da je Duh Božji lebdio nad vodom“ (ukoliko se pod vodom razumijeva bezoblična tvar; kao što obrtnikova ljubav lebdi nad nekom tvari, da bi iz nje oblikovao djelo), „da bi pak ostalo ono što je načinio, veli se: ‚Vidje Bog da je dobro‘“. U tome se naime označuje neko ugodno nalaženje Boga Tvorca u načinjenoj stvari, ne da bi drukčije spoznavao, ili da bi mu se već načinjeno stvorenje sviđalo drukčije nego prije nego što ga je načinio. I tako se u obama djelima, stvaranja i oblikovanja, naznačuje Trojstvo osoba. U stvaranju uistinu osoba Oca po Bogu koji stvara; osoba Sina po počelu u kojemu je stvorio; Duha Svetoga koji lebdi nad vodama. U oblikovanju pak osoba Oca u Bogu koji govori; osoba pak Sina u Riječi kojom se govori; osoba Duha Svetoga u ugodnosti kojom Bog vidje da je dobro ono što bijaše načinjeno. U djelu pak drugoga dana ne stavlja se: „Vidje Bog da je dobro“, jer djelo razlikovanja vodâ tada započinje, a u trećem se danu dovršava; stoga ono što se stavlja u trećem danu odnosi se također na drugi. Ili, zato što je razlikovanje koje se postavlja drugoga dana o onome što nije bjelodano narodu, stoga se takvim odobravanjem Pismo ne služi. Ili opet zbog toga što se pod svodom razumijeva oblačni zrak, koji ne pripada trajnim dijelovima u svemiru, ili glavnim dijelovima svijeta. I ova tri razloga navodi rabin Mojsije. Neki pak pridaju otajstveni razlog sa strane broja. Zato što se dvojstvo udaljuje od jedinstva, stoga se djelo drugoga dana ne odobrava.

Odgovor na 4. prigovor: rabin Mojsije pod Duhom Gospodnjim razumijeva zrak ili vjetar, kao što je i Platon razumio. I veli da se naziva Duhom Gospodnjim prema tome što je Pismo posvuda naviklo dah vjetrova pripisivati Bogu. No prema svecima, pod Duhom Gospodnjim razumijeva se Duh Sveti. Za kojega se veli da lebdi nad vodom, to jest nad bezobličnom tvari prema Augustinu, „da se ne bi smatralo kako Bog svoja buduća djela ljubi zbog nužde oskudice, jer ljubav oskudice podlaže se stvarima koje ljubi. Prikladno je pak učinjeno da se najprije naznači nešto započeto, nad čime bi se reklo da lebdi; ne lebdi naime mjestom, nego nadmoćnom moći“, kako veli Augustin u I. knjizi De Genesi ad litteram. Prema Baziliju pak lebdio je nad elementom vode; to jest „grijao je i oživljavao narav vodâ, na priliku kokoši koja sjedi na jajima, ulijevajući životnu snagu onome što se grije“. Voda naime ponajviše ima životnu snagu, jer se većina životinja rađa u vodi, a sjemena svih životinja jesu vlažna. Duhovni se pak život također daje po vodi krštenja, stoga se veli u Iv 3: „Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga“.

Odgovor na 5. prigovor: prema Augustinu, onim se trima stvarima označuje trostruki bitak stvari: prvo uistinu bitak stvari u Riječi, po tome što je rekao „neka bude“; drugo, bitak stvari u anđeoskom umu, po tome što je rekao „i bi tako“; treće, bitak stvari u vlastitoj naravi, po tome što je rekao „načini“. I budući da se u prvome danu opisuje oblikovanje anđelâ, nije bilo nužno da se ondje doda „načini“. Prema drugima se pak može reći da se u tome što veli: „I reče Bog: ‚Neka bude‘“, označuje Božji nalog o činjenju. Po tome pak što veli: „i bi tako“, označuje se dovršenje djela. Trebalo je pak da se podloži kako je načinjeno, ponajprije zbog onih koji su govorili da su sve vidljive stvari načinjene po anđelima. I stoga, da bi se to uklonilo, dodaje se da je sâm Bog načinio. Zato se u pojedinim djelima, nakon što se veli „i bi tako“, neki Božji čin dodaje: ili „načini“, ili „razdijeli“, ili „nazva“, ili nešto takvoga.

Odgovor na 6. prigovor: prema Augustinu, pod večeri i jutrom razumijeva se večernja i jutarnja spoznaja u anđelima, o kojima je gore rečeno. Ili, prema Baziliju, čitavo se vrijeme obično naziva po glavnijem dijelu, naime po danu, prema onome što je Jakov rekao: „dani mojega putovanja“, bez ikakva spomena o noći. Večer pak i jutro postavljaju se kao granice dana; čiji je jutro početak, a večer svršetak. Ili zato što se po večeri označuje početak noći, a po jutru početak dana. Bilo je pak prikladno da se ondje gdje se spominje prvo razlikovanje stvari označe samo počeci vremenâ. Prethodno se pak stavlja večer jer, budući da je od svjetla dan započeo, prije se javlja granica svjetla, a to je večer, nego granica tmina i noći, a to je jutro. Ili, prema Krizostomu, da bi se označilo kako naravni dan ne svršava u večeri, nego u jutru.

Odgovor na 7. prigovor: veli se „dan jedan“ u prvoj uspostavi dana, da bi se označilo da razdoblje od dvadeset i četiri sata pripada jednome danu. Stoga se time što se veli „jedan“ unaprijed određuje mjera naravnoga dana. Ili zbog toga da bi se označilo kako se dan dovršava povratkom sunca na jednu te istu točku. Ili zato što se nakon dovršena sedmodnevlja vraća na prvi dan, koji je jedan s osmim. I ova tri razloga pripisuje Bazilije.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.