Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 74, a. 2

Jesu li jedan dan, ili više

Prigovor 1. Čini se da su svi ovi dani jedan dan. Veli se naime u Post 2: „Ovo su postanci neba i zemlje, kada su stvoreni, u dan u koji Gospodin načini nebo i zemlju, i svaki grm poljski prije nego što bi nikao u zemlji“. Jedan je dakle dan u kojemu je načinio nebo i zemlju i svaki grm poljski. No nebo i zemlju načinio je prvoga dana, ili radije prije svakoga dana; a grm poljski trećega dana. Dakle, jedan je prvi dan i treći, i jednakim razlogom svi ostali.

Prigovor 2. Nadalje, u Sir 18 veli se: „Koji živi u vijeke, stvori sve ujedno“. No to ne bi bilo kad bi dani ovih djelâ bili mnogi, jer više dana nisu ujedno. Dakle, nema više dana, nego samo jedan.

Prigovor 3. Nadalje, sedmoga je dana Bog prestao stvarati nova djela. Ako je dakle sedmi dan različit od drugih dana, slijedi da onaj dan nije načinio. Što je neprikladno.

Prigovor 4. Nadalje, čitavo djelo koje se jednomu danu pripisuje dovršio je u trenu, budući da se u pojedinim djelima veli: „reče, i postade“. Ako bi dakle sljedeće djelo pridržao za drugi dan, slijedilo bi da je u preostalom dijelu onoga dana prestao s radom, što bi bilo suvišno. Nije dakle drugi dan sljedećega djela od dana prethodnoga djela.

Naprotiv, u Post 1 veli se: „I bi večer i bi jutro, dan drugi, i dan treći“, i tako o drugima. Drugi pak i treći ne može se reći ondje gdje je samo jedno. Dakle, nije bio samo jedan dan.

Odgovaram: u ovome se pitanju Augustin razilazi s drugim tumačima. Augustin naime hoće, i u De Genesi ad litteram, i u XI. knjizi De civitate Dei, i u Ad Orosium, da su svi koji se nazivaju sedam dana jedan dan sedmerostruko stvarima predočen. Drugi pak tumači drže da je bilo sedam različitih dana, a ne samo jedan. Ova pak dva mišljenja, ako se odnose na tumačenje slova Knjige Postanka, imaju veliku razliku. Naime, prema Augustinu, pod danom se razumijeva spoznaja anđeoskoga uma; tako da prvi dan bude spoznaja prvoga božanskog djela, drugi dan spoznaja drugoga djela, i tako o drugima. I za svako se pojedino djelo veli da je načinjeno u nekome danu zato što Bog ništa nije proizveo u naravi stvari što nije utisnuo anđeoskomu umu. Koji doista mnogo toga može istodobno spoznati, ponajprije u Riječi, u kojoj se svaka spoznaja anđelâ usavršuje i završava. I tako se dan razlikuje prema naravnom poretku spoznatih stvari, a ne prema slijedu spoznaje ili prema slijedu proizvodnje stvari. Anđeoska se pak spoznaja u pravom smislu i istinito može nazvati danom, budući da se svjetlost, koja je uzrok dana, u pravom smislu u duhovnim stvarima, prema Augustinu, nalazi. Prema drugima pak ovim se danima pokazuje i slijed vremenitih dana, i slijed proizvodnje stvari. No ako se ova dva mišljenja odnose na način proizvodnje stvari, ne nalazi se velika razlika. I to zbog dvoga u čemu se, tumačeći, Augustin razlikuje od ostalih, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Prvo uistinu zato što Augustin pod zemljom i vodom koje su prije stvorene razumijeva posve bezobličnu tjelesnu tvar, a pod činjenjem svoda, i sabiranjem vodâ, i pojavljivanjem kopna razumijeva utiskivanje oblikâ u tjelesnu tvar. Drugi pak sveci pod zemljom i vodom prvo stvorenima razumijevaju same elemente svijeta koji postoje pod vlastitim oblicima, a pod sljedećim djelima neko razlikovanje u prethodno postojećim tijelima, kako je gore rečeno. Drugo pak razlikuju se s obzirom na proizvodnju bilja i životinja, za koje drugi postavljaju da su u djelu šest dana proizvedeni u činu; a Augustin samo u moći. U tome dakle što Augustin postavlja da su djela šest dana načinjena ujedno, slijedi isti način proizvodnje stvari. Jer prema objema stranama, u prvoj proizvodnji stvari tvar bijaše pod supstancijalnim oblicima elemenata, i prema objema stranama, u prvoj uspostavi stvari nisu bile životinje i biljke u činu. No ostaje razlika s obzirom na četiri točke. Zato što je, prema drugim svecima, poslije prve proizvodnje stvorenja bilo neko vrijeme u kojemu nije bilo svjetla; također u kojemu nije bio oblikovan svod; također u kojemu zemlja nije bila otkrivena od voda; i u kojemu nisu bila oblikovana nebeska svjetlila, što je četvrto. Što nije nužno postaviti prema Augustinovu tumačenju. Da se dakle ni jednome mišljenju ne nanese šteta, valja odgovoriti na razloge obaju.

Odgovor na 1. prigovor: u dan u koji je Bog stvorio nebo i zemlju, stvorio je također svaki grm poljski, ne u činu, nego prije nego što bi nikao nad zemljom, to jest u moći. Što Augustin pripisuje trećemu danu, a drugi prvoj uspostavi stvari.

Odgovor na 2. prigovor: Bog je stvorio sve ujedno s obzirom na supstanciju stvari na neki način bezobličnu. No s obzirom na oblikovanje koje je načinjeno po razlikovanju i uresu, ne ujedno. Zato se značajno služi glagolom stvaranja.

Odgovor na 3. prigovor: u sedmome je danu Bog prestao sa stvaranjem novih djela, no ne s rasplođivanjem nekih iz drugih, kojemu rasplođivanju pripada to što poslije prvoga dana drugi slijede.

Odgovor na 4. prigovor: nije iz Božje nemoći, kao onoga koji treba vrijeme za djelovanje, to što sve nije ujedno razlučeno i urešeno, nego da bi se sačuvao red u uspostavi stvari. I stoga je trebalo da različitim stanjima svijeta različiti dani služe. Uvijek je pak po sljedećem djelu novo stanje savršenstva svijetu dodano.

Odgovor na 5. prigovor: prema Augustinu, onaj poredak dana valja odnositi na naravni poredak djelâ koja se danima pripisuju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.