I, q. 74, a. 1
O dostatnosti ovih dana
Prigovor 1. Čini se da se ovi dani ne nabrajaju dostatno. Ne razlikuje se naime manje djelo stvaranja od djelâ razlikovanja i uresa, nego ova dva djela međusobno. No jedni se dani dodjeljuju razlikovanju, a drugi uresu. Dakle, i drugi se dani trebaju odrediti stvaranju.
Prigovor 2. Nadalje, zrak i vatra plemenitiji su elementi od zemlje i vode. No jedan se dan dodjeljuje razlikovanju vode, a drugi razlikovanju zemlje. Dakle, drugi se dani trebaju dodijeliti razlikovanju vatre i zraka.
Prigovor 3. Nadalje, ne razlikuju se manje ptice i ribe nego ptice i zemaljske životinje. Čovjek se također više razlikuje od drugih životinja nego bilo koje druge životinje međusobno. No jedan se dan dodjeljuje proizvodnji morskih riba, a drugi proizvodnji zemaljskih životinja. Dakle, i drugi se dan trebao dodijeliti proizvodnji nebeskih ptica, a drugi proizvodnji čovjeka.
Naprotiv, čini se da se neki dani određuju suvišno. Svjetlost se naime prema svjetlilima odnosi kao akcident prema subjektu. Ujedno se pak proizvodi subjekt s vlastitim akcidentom. Nije se dakle jednoga dana trebala proizvesti svjetlost, a drugoga svjetlila.
Naprotiv, nadalje, ovi se dani dodjeljuju prvoj uspostavi svijeta. No sedmoga dana ništa nije prvotno uspostavljeno. Dakle, sedmi se dan ne treba pribrajati drugima.
Odgovaram: razlog razlikovanja ovih dana može biti očit iz prethodnoga. Trebalo je naime najprije razlikovati dijelove svijeta; a poslije pojedine dijelove uresiti, time što se kao svojim stanovnicima ispunjaju. Prema drugim dakle svecima, u tjelesnom se stvorenju označuju tri dijela: prvi, koji se označuje imenom neba; srednji, koji se označuje imenom vode; i najdonji, koji se označuje imenom zemlje. Stoga se i prema pitagorovcima savršenstvo postavlja u trima: početku, sredini i svršetku, kako se veli u I. knjizi De caelo. Prvi se dakle dio razlikuje prvoga dana, a resi četvrtoga; srednji se razlikuje drugoga dana, a resi petoga; najdonji se razlikuje trećega dana, a resi šestoga. Augustin se pak uistinu slaže s njima u posljednja tri dana, no razlikuje se u prva tri. Jer prema njemu, u prvome se danu oblikuje duhovno stvorenje, u druga dva tjelesno stvorenje; tako da u drugome viša tijela, a u trećemu niža tijela. I tako savršenstvo božanskih djela odgovara savršenstvu broja šest, koji nastaje iz svojih razmjernih dijelova ujedno spojenih; koji su dijelovi naime jedan, dva, tri. Jedan se naime dan dodjeljuje oblikovanju duhovnoga stvorenja, dva oblikovanju tjelesnoga stvorenja, a tri uresu.
Odgovor na 1. prigovor: prema Augustinu, djelo stvaranja pripada proizvodnji bezoblične tvari i bezoblične duhovne naravi. Koje su pak dvije stvari izvan vremena, kako on sam veli u XII. knjizi Confessionum, i stoga se stvaranje obiju postavlja prije svakoga dana. No prema drugim svecima može se reći da se djelo razlikovanja i uresa promatra prema nekoj promjeni stvorenja, koja se mjeri vremenom. Djelo pak stvaranja stoji u samome božanskom djelovanju koje u trenu proizvodi supstanciju stvarî. I stoga se za svako pojedino djelo razlikovanja i uresa veli da je načinjeno u danu, a za stvaranje se veli da je načinjeno u početku, što označuje nešto nedjeljivo.
Odgovor na 2. prigovor: vatru i zrak, budući da ih puk ne razlikuje, među dijelovima svijeta Mojsije nije izričito imenovao; nego se ubrajaju sa srednjim, naime vodom, ponajviše s obzirom na donji dio zraka; s obzirom pak na gornji dio, ubrajaju se s nebom, kako Augustin veli.
Odgovor na 3. prigovor: proizvodnja se životinja pripovijeda prema tome što su one za ures dijelova svijeta. I stoga se dani proizvodnje životinja razlikuju ili sjedinjuju prema ovom slaganju ili razlici, po kojoj se slažu ili razlikuju u uresivanju nekoga dijela svijeta.
Odgovor na 4. prigovor: prvoga je dana načinjena narav svjetla u nekome subjektu. No četvrtoga se dana za svjetlila veli da su načinjena ne zato što bi njihova supstancija bila iznova proizvedena; nego zato što su na neki način oblikovana kako prije nisu bila, kako je gore rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: sedmomu se danu, prema Augustinu, dodjeljuje nešto poslije svega onoga što se pripisuje u šest dana, naime to da Bog od svojih djela u samome sebi počiva. I stoga je poslije šest dana trebalo spomenuti sedmi. Prema drugima pak može se reći da je u sedmome danu svijet imao neko novo stanje, tako naime da mu se ništa iznova nije dodavalo. I stoga se poslije šest dana stavlja sedmi, dodijeljen prestanku od rada.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.