I, q. 7, a. 3
Može li išta biti beskonačno prema veličini
Prigovor 1. Čini se da može postojati nešto u činu beskonačno prema veličini. U matematičkim se naime znanostima ne nalazi laž, „jer onih koji apstrahiraju nema laži“, kako se kaže u II. Physic. No matematičke se znanosti služe beskonačnim prema veličini, kaže naime geometar u svojim dokazivanjima: neka je takva crta beskonačna. Dakle, nije nemoguće da nešto bude beskonačno prema veličini.
Prigovor 2. Nadalje, ono što nije protiv pojma nečega, nije nemoguće da mu priliči. No biti beskonačan nije protiv pojma veličine, nego se radije konačno i beskonačno čine stanjima količine. Dakle, nije nemoguće da neka veličina bude beskonačna.
Prigovor 3. Nadalje, veličina je djeljiva u beskonačnost, tako se naime definira neprekinuto, to što je u beskonačnost djeljivo, kako je očito u III. Physic. No suprotnosti su naravno stvorene da nastaju oko istoga. Budući se dakle diobi opire dodavanje, a smanjenju uvećanje, čini se da veličina može rasti u beskonačnost. Dakle, moguće je da postoji beskonačna veličina.
Prigovor 4. Nadalje, gibanje i vrijeme imaju količinu i neprekinutost od veličine preko koje prolazi gibanje, kako se kaže u IV. Physic. No nije protiv pojma vremena i gibanja da budu beskonačni, budući da je svako pojedino nedjeljivo označeno u vremenu i kružnom gibanju počelo i svršetak. Dakle, niti protiv pojma veličine neće biti da bude beskonačna.
Naprotiv, svako tijelo ima plohu. No svako tijelo koje ima plohu konačno je, jer je ploha granica konačnoga tijela. Dakle, svako je tijelo konačno. I slično se može reći o plohi i crti. Ništa dakle nije beskonačno prema veličini.
Odgovaram: jedno je biti beskonačan prema svojoj biti, a drugo prema veličini. Ako bi se naime i dopustilo da postoji neko tijelo beskonačno prema veličini, poput vatre ili zraka, ne bi ipak bilo beskonačno prema biti, jer bi njegova bit bila omeđena na neku vrstu po obliku, i na neku individuu po tvari. I stoga, imajući iz prethodnoga da nijedno stvorenje nije beskonačno prema biti, preostaje još istražiti može li išta stvoreno biti beskonačno prema veličini. Treba dakle znati da se tijelo, koje je potpuna veličina, uzima dvostruko, naime matematički, prema tome što se u njemu razmatra samo količina; i naravno, prema tome što se u njemu razmatraju tvar i oblik. I o naravnom uistinu tijelu, da ne može biti beskonačno u činu, bjelodano je. Naime, svako naravno tijelo ima neki određeni supstancijalni oblik; budući dakle da nakon supstancijalnoga oblika slijede akcidenti, nužno je da nakon određenoga oblika slijede određeni akcidenti; među kojima je količina. Stoga svako naravno tijelo ima određenu količinu i prema većemu i prema manjemu. Stoga je nemoguće da neko naravno tijelo bude beskonačno. To je također očito iz gibanja. Zato što svako naravno tijelo ima neko naravno gibanje. Beskonačno pak tijelo ne bi moglo imati nikakvo naravno gibanje, niti pravocrtno, jer se ništa ne giba naravno pravocrtnim gibanjem osim kada je izvan svojega mjesta, što se beskonačnomu tijelu ne bi moglo dogoditi; zauzimalo bi naime sva mjesta, i tako bi bez razlike bilo koje mjesto bilo njegovo mjesto. I slično također niti prema kružnom gibanju. Zato što se u kružnom gibanju mora jedan dio tijela premjestiti na mjesto na kojemu je bio drugi dio; što se u kružnom tijelu, ako se postavi da je beskonačno, ne bi moglo dogoditi, jer se dva pravca povučena iz središta, koliko se dalje povlače od središta, toliko dalje udaljuju jedan od drugoga; ako bi dakle tijelo bilo beskonačno, u beskonačnost bi se pravci udaljivali jedan od drugoga, i tako jedan nikada ne bi mogao doći na mjesto drugoga. O matematičkom je tijelu također isti razlog. Jer ako zamislimo matematičko tijelo koje postoji u činu, moramo ga zamisliti pod nekim oblikom, jer ništa nije u činu osim po svojemu obliku. Stoga, budući da je oblik količinskoga, ukoliko je takvo, lik, morat će imati neki lik. I tako će biti konačno, jer lik je ono što se granicom ili granicama obuhvaća.
Odgovor na 1. prigovor: geometar nema potrebu uzimati neku crtu da bude beskonačna u činu, nego ima potrebu uzeti neku crtu konačnu u činu, od koje može oduzeti koliko je nužno, i nju naziva beskonačnom crtom.
Odgovor na 2. prigovor: premda beskonačno nije protiv pojma veličine općenito, jest ipak protiv pojma bilo koje njezine vrste, naime protiv pojma veličine od dva lakta ili tri lakta, bilo kružne ili trokutaste, i sličnih. Nije pak moguće da u rodu bude ono čega nema ni u jednoj vrsti. Stoga nije moguće da neka veličina bude beskonačna, budući da nijedna vrsta veličine nije beskonačna.
Odgovor na 3. prigovor: beskonačno koje priliči količini, kako je rečeno, drži se s obzirom na tvar. Diobom pak cjeline pristupa se k tvari, naime dijelovi se odnose u pojmu tvari; dodavanjem se pak pristupa k cjelini, koja se odnosi u pojmu oblika. I stoga se beskonačno ne nalazi u dodavanju veličine, nego samo u diobi.
Odgovor na 4. prigovor: gibanje i vrijeme nisu prema cjelini u činu, nego uzastopno, stoga imaju mogućnost pomiješanu s činom. No veličina je cijela u činu. I stoga se beskonačno koje priliči količini, i drži se s obzirom na tvar, protivi cjelovitosti veličine, no ne i cjelovitosti vremena ili gibanja; biti naime u mogućnosti priliči tvari.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.