I, q. 67, a. 3
Je li kakvoća
Prigovor 1. Čini se da svjetlost nije kakvoća. Svaka naime kakvoća ostaje u subjektu čak i nakon što djelatnik ode; kao toplina u vodi nakon što se ukloni od vatre. No svjetlost ne ostaje u zraku kad se svjetlilo udalji. Dakle, svjetlost nije kakvoća.
Prigovor 2. Nadalje, svaka osjetilna kakvoća ima oprečnost; kao što se toplome opire hladno, a bijelome crno. No svjetlosti ništa nije oprečno, tama je naime lišenost svjetlosti. Dakle, svjetlost nije osjetilna kakvoća.
Prigovor 3. Nadalje, uzrok je jači od učinka. No svjetlost nebeskih tijela uzrokuje supstancijalne oblike u ovim donjim stvarima. Daje također duhovni bitak bojama, jer ih čini vidljivima u činu. Dakle, svjetlost nije neka osjetilna kakvoća, nego radije supstancijalni oblik, ili duhovan.
Naprotiv, Damaščanin veli u I. knjizi da je svjetlost neka kakvoća.
Odgovaram: neki su rekli da svjetlost u zraku nema naravni bitak, kao boja na zidu; nego intencionalni bitak, kao sličnost boje u zraku. Ali to ne može biti, zbog dvoga. Prvo uistinu zato što svjetlost imenuje zrak, jer zrak u činu postaje svijetao. Boja ga pak ne imenuje, ne veli se naime obojeni zrak. Drugo, zato što svjetlost ima učinak u naravi, jer po sunčevim zrakama tijela se zagrijavaju. Nakane pak ne uzrokuju naravne promjene. Drugi su pak rekli da je svjetlost supstancijalni oblik sunca. Ali i to se čini nemogućim, zbog dvoga. Prvo uistinu zato što nijedan supstancijalni oblik nije po sebi osjetilan, jer ono što stvar jest objekt je razuma, kako se veli u III. De anima. Svjetlost je pak po sebi vidljiva. Drugo, zato što je nemoguće da ono što je u jednome supstancijalni oblik bude u drugome akcidentalan oblik, jer supstancijalnomu obliku po sebi pripada uspostavljati u vrsti; stoga je uvijek i u svemu prisutan. Svjetlost pak nije supstancijalni oblik zraka, inače bi se s njezinim odlaskom raspao. Stoga ne može biti supstancijalni oblik sunca. Valja dakle reći da, kao što je toplina djelatna kakvoća koja prati supstancijalni oblik vatre, tako je svjetlost djelatna kakvoća koja prati supstancijalni oblik sunca, ili bilo kojega drugog tijela koje samo od sebe svijetli, ako postoji koje drugo takvo. Čiji je znak to što zrake različitih zvijezda imaju različite učinke, prema različitim naravima tijelâ.
Odgovor na 1. prigovor: budući da kakvoća prati supstancijalni oblik, na različit se način subjekt odnosi prema primanju kakvoće kao što se odnosi prema primanju oblika. Kada naime tvar savršeno prima oblik, čvrsto se utvrđuje također kakvoća koja prati oblik; kao ako se voda pretvori u vatru. Kada se pak supstancijalni oblik prima nesavršeno, prema nekome začetku, prateća kakvoća ostaje doduše neko vrijeme, ali ne uvijek; kao što je očito u zagrijanoj vodi, koja se vraća u svoju narav. Ali rasvjetljivanje ne biva po nekome preinačavanju tvari za primanje supstancijalnoga oblika, da nastane kao neki začetak oblika. I stoga svjetlost ne ostaje osim uz prisutnost djelatnika.
Odgovor na 2. prigovor: događa se svjetlosti po akcidentu to što nema oprečnosti, ukoliko je naravna kakvoća prvoga tijela koje preinačuje, a koje je od oprečnosti udaljeno.
Odgovor na 3. prigovor: kao što toplina djeluje prema obliku vatre kao oruđevno u moći supstancijalnoga oblika, tako svjetlost djeluje kao oruđevno u moći nebeskih tijela za proizvodnju supstancijalnih oblika, i za to da čini boje vidljivima u činu, ukoliko je kakvoća prvoga osjetilnog tijela.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.