Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 67, a. 4

Je li bilo prikladno da se prvoga dana načini svjetlost

Prigovor 1. Čini se da se proizvodnja svjetlosti neprikladno postavlja prvoga dana. Svjetlost je naime neka kakvoća, kako je rečeno. Kakvoća pak, budući da je akcident, nema značaj prvoga, nego radije značaj posljednjega. Ne treba se dakle prvoga dana postavljati proizvodnja svjetlosti.

Prigovor 2. Nadalje, po svjetlosti se razlikuje noć od dana. To pak biva po suncu, za koje se postavlja da je načinjeno četvrtoga dana. Dakle, nije se trebala postaviti proizvodnja svjetlosti prvoga dana.

Prigovor 3. Nadalje, noć i dan nastaju kružnim gibanjem svijetloga tijela. No kružno je gibanje vlastito svodu, za koji se čita da je načinjen drugoga dana. Dakle, nije se trebala postaviti u prvi dan proizvodnja svjetlosti koja razlikuje noć i dan.

Prigovor 4. Ako se kaže da se razumijeva o duhovnoj svjetlosti, protiv toga stoji: svjetlost za koju se čita da je načinjena prvoga dana čini razlikovanje od tame. No u početku nije bilo duhovne tame, jer su i zlodusi u početku bili dobri, kako je gore rečeno. Dakle, u prvi se dan nije trebala postaviti proizvodnja svjetlosti.

Naprotiv, ono bez čega ne može biti dan trebalo je postati prvoga dana. No bez svjetlosti ne može biti dan. Dakle, trebalo je da svjetlost postane prvoga dana.

Odgovaram: o proizvodnji svjetlosti dvostruko je mišljenje. Augustinu se naime čini da ne bi bilo prikladno da je Mojsije izostavio proizvodnju duhovnoga stvorenja. I stoga veli da kada se kaže: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“, pod nebom se razumijeva duhovna narav još bezoblična, a pod zemljom se razumijeva bezoblična tvar tjelesnoga stvorenja. I jer je duhovna narav dostojnija nego tjelesna, trebalo ju je prije oblikovati. Oblikovanje se dakle duhovne naravi označuje u proizvodnji svjetlosti, da se razumije o duhovnoj svjetlosti; oblikovanje je naime duhovne naravi po tome što se prosvjetljuje da prione uz Riječ Božju. Drugima se pak čini da je Mojsije izostavio proizvodnju duhovnoga stvorenja. No razlog tomu na različit način navode. Bazilije naime veli da je Mojsije početak svojega pripovijedanja načinio od početka koji pripada vremenu osjetilnih stvari; a duhovna se narav, to jest anđeoska, izostavlja jer je bila prije stvorena. Krizostom pak navodi drugi razlog: zato što je Mojsije govorio neukom narodu, koji nije mogao ništa osim tjelesnoga shvatiti; koji je također htio odvratiti od idolopoklonstva. Uzeli bi naime prigodu za idolopoklonstvo da su im bile predložene neke supstancije iznad svih tjelesnih stvorenja, njih bi naime smatrali bogovima, budući da su bili skloni i tomu da sunce i mjesec i zvijezde štuju kao bogove; što im se zabranjuje u Pnz 4. Prethodno je pak bila u Post 1 s obzirom na tjelesno stvorenje spomenuta višestruka bezobličnost: jedna uistinu u tome što se govorilo: „zemlja bijaše pusta i prazna“; druga pak u tome što se govorilo: „tmine su bile nad licem bezdana“. Nužno je pak bilo da se bezobličnost tmina najprije ukloni proizvodnjom svjetlosti, zbog dvoga. Prvo uistinu zato što je svjetlost, kako je rečeno, kakvoća prvoga tijela, stoga se prema njoj najprije svijet trebao oblikovati. Drugo, zbog zajedničkosti svjetlosti, u njoj naime donja tijela sudjeluju s višima. Kao što se pak u spoznaji polazi od općenitijega, tako također i u djelovanju, prije se naime rađa živo nego životinja, i životinja nego čovjek, kako se veli u knjizi De generatione animalium. Tako je dakle trebalo da se poredak božanske mudrosti očituje, da se najprije među djelima razlikovanja proizvede svjetlost, kao oblik prvoga tijela, i kao općenitija. Bazilije pak postavlja treći razlog: zato što se po svjetlosti sve druge stvari očituju. Može se i četvrti razlog dodati, koji je u prigovoru dotaknut: zato što dan ne može biti bez svjetlosti; stoga je trebalo u prvi dan načiniti svjetlost.

Odgovor na 1. prigovor: prema mišljenju koje postavlja da bezobličnost tvari trajanjem prethodi oblikovanju, valja reći da je tvar u početku bila stvorena pod supstancijalnim oblicima; a poslije je bila oblikovana prema nekim akcidentalnim stanjima, među kojima prvo mjesto zauzima svjetlost.

Odgovor na 2. prigovor: neki vele da je ona svjetlost bila neki svijetao oblak koji se poslije, kad je načinjeno sunce, vratio u prethodnu tvar. Ali to nije prikladno. Jer Pismo na početku Knjige Postanka spominje uspostavu naravi koja poslije ostaje; stoga ne treba reći da je tada bilo načinjeno nešto što je poslije prestalo postojati. I stoga drugi vele da onaj svijetli oblak još ostaje, i sjedinjen je sa suncem, tako da se od njega ne može razlučiti. No prema tome onaj bi oblak ostao suvišan, a ništa nije isprazno u Božjim djelima. I stoga drugi vele da je iz onoga oblaka oblikovano tijelo sunca. No ni to se ne može reći ako se postavi da tijelo sunca nije od naravi četiriju elemenata, nego da je po naravi neraspadljivo; jer prema tome njegova tvar ne može biti pod drugim oblikom. I stoga valja reći, kako Dionizije veli u 4. poglavlju De divinis nominibus, da je ona svjetlost bila svjetlost sunca, ali još bezoblična, s obzirom na to što je već postojala supstancija sunca i imala moć rasvjetljivanja općenito; no poslije joj je dana posebna i određena moć za pojedinačne učinke. I prema tome u proizvodnji ove svjetlosti razlučena je svjetlost od tame s obzirom na tri stvari. Prvo uistinu s obzirom na uzrok, ukoliko je u supstanciji sunca bio uzrok svjetlosti, a u neprozirnosti zemlje uzrok tmina. Drugo, s obzirom na mjesto, jer je na jednoj polukugli bila svjetlost, a na drugoj tama. Treće, s obzirom na vrijeme, jer je na istoj polukugli prema jednome dijelu vremena bila svjetlost, a prema drugome tama. I to je ono što se veli: „Svjetlost nazva danom, a tamu noću“.

Odgovor na 3. prigovor: Bazilije veli da su svjetlost i tama tada postojale po ispuštanju i stezanju svjetla, a ne po kretanju. No protiv toga prigovara Augustin da ne bi bilo nikakva razloga za tu izmjenu ispuštanja i povlačenja svjetla, budući da nije bilo ljudi i životinja čijim bi potrebama to služilo. A k tome to nema narav svijetloga tijela, da povlači svjetlost u svojoj prisutnosti; no čudesno se to može dogoditi, a u prvoj uspostavi naravi ne traži se čudo, nego što ima narav stvari, kako Augustin veli. I stoga valja reći da je dvostruko gibanje na nebu. Jedno zajedničko čitavomu nebu, koje čini dan i noć, i čini se da je to uspostavljeno prvoga dana. Drugo je pak ono koje se razlikuje po različitim tijelima, prema kojim gibanjima nastaje međusobna različitost dana, te mjeseci i godina. I stoga se u prvome danu spominje samo razlikovanje noći i dana, koje nastaje zajedničkim gibanjem. A četvrtoga se dana spominje različitost danâ i vremenâ i godinâ, kada se veli: „da budu za vremena i dane i godine“; koja doista različitost nastaje po vlastitim kretanjima.

Odgovor na 4. prigovor: prema Augustinu, bezobličnost ne prethodi oblikovanju trajanjem. Stoga valja reći da se pod proizvodnjom svjetlosti razumijeva oblikovanje duhovnoga stvorenja, ne ono koje je usavršeno po slavi, s kojom nije stvoreno; nego koje je usavršeno po milosti, s kojom je stvoreno, kako je rečeno. Po ovoj je dakle svjetlosti načinjena dioba od tame, to jest od bezobličnosti drugoga stvorenja koje nije oblikovano. Ili, ako je čitavo stvorenje ujedno bilo oblikovano, načinjeno je razlikovanje od duhovnih tmina, ne onih koje bi tada postojale (jer đavao nije stvoren zao), nego koje je Bog predvidio da će u budućnosti postojati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.