I, q. 67, a. 2
Je li tjelesna svjetlost tijelo
Prigovor 1. Čini se da je svjetlost tijelo. Veli naime Augustin u knjizi De libero arbitrio da „svjetlost u tijelima drži prvo mjesto“. Dakle, svjetlost je tijelo.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof veli da je svjetlost vrsta vatre. No vatra je tijelo. Dakle, svjetlost je tijelo.
Prigovor 3. Nadalje, kretati se, presijecati se i odbijati se vlastito je tijelima; no sve se to pripisuje svjetlosti ili zraci. Spajaju se također različite zrake i razdvajaju, kako Dionizije veli u 2. poglavlju De divinis nominibus, što se također čini da ne može priličiti osim tijelima. Dakle, svjetlost je tijelo.
Naprotiv, dva tijela ne mogu istodobno biti na istome mjestu. No svjetlost je istodobno sa zrakom. Dakle, svjetlost nije tijelo.
Odgovaram: nemoguće je da svjetlost bude tijelo. Što se doista očituje trostruko. Prvo uistinu sa strane mjesta. Mjesto je naime bilo kojega tijela drugo od mjesta drugoga tijela, niti je moguće prema naravi da dva tijela budu istodobno na istome mjestu, kakva god tijela bila; jer dodirivanje zahtijeva razlučenost u položaju. Drugo, to isto se očituje iz pojma gibanja. Kad bi naime svjetlost bila tijelo, rasvjetljivanje bi bilo mjesno gibanje tijela. Nijedno pak mjesno gibanje tijela ne može biti u trenu, jer sve što se mjesno giba nužno prije dospijeva do sredine protežnosti nego do krajnosti. Rasvjetljivanje pak biva u trenu. Niti se može reći da biva u neprimjetnu vremenu. Jer na malom prostoru vrijeme bi se moglo sakriti, a na velikom prostoru, na primjer od istoka do zapada, vrijeme se ne bi moglo sakriti, odmah naime kad je sunce na točki istoka, rasvjetljuje se čitava polukugla sve do suprotne točke. Ima također nešto drugo što valja razmotriti sa strane gibanja. Zato što svako tijelo ima određeno naravno gibanje, a gibanje je rasvjetljivanja na sve strane, niti više prema krugu nego prema pravcu. Stoga je bjelodano da rasvjetljivanje nije mjesno gibanje nekoga tijela. Treće, to isto se očituje sa strane nastajanja i propadanja. Kad bi naime svjetlost bila tijelo, kada se zrak pomrači zbog odsutnosti svjetlila, slijedilo bi da tijelo svjetlosti propada i da njegova tvar prima drugi oblik. Što se ne očituje, osim ako netko ne kaže da su i tmine tijelo. Niti se također očituje iz koje bi se tvari toliko tijelo, koje ispunja središnju polukuglu, svakodnevno rađalo. Smiješno je također reći da bi na samu odsutnost svjetlila toliko tijelo propalo. Ako tko također kaže da ne propada, nego ujedno sa suncem dolazi i okreće se, što će se moći reći o tome što se na postavljanje nekoga tijela oko svijeće čitava kuća zamračuje? Niti se čini da se svjetlost skuplja oko svijeće, jer ondje se ne pojavljuje veći sjaj poslije nego prije. Budući dakle da se sve to ne samo razumu nego i osjetilu protivi, valja reći da je nemoguće da svjetlost bude tijelo.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin uzima svjetlost za svijetlo tijelo u činu, naime za vatru, koja među četirima elementima jest najplemenitija.
Odgovor na 2. prigovor: Aristotel svjetlošću naziva vatru u vlastitoj tvari, kao što se vatra u zračnoj tvari naziva plamenom, a u zemljanoj tvari žarom. Ne treba ipak mnogo mariti za one primjere koje Aristotel navodi u logičkim knjigama, jer ih navodi kao vjerojatne prema mišljenju drugih.
Odgovor na 3. prigovor: sve se to svjetlosti pripisuje metaforički, kao što bi se moglo pripisati i toplini. Zato što je naime mjesno gibanje po naravi prvo među gibanjima, kako se dokazuje u VIII. Physic., služimo se imenima koja pripadaju mjesnom gibanju u preinaci i u svim gibanjima, kao što je i ime udaljenosti izvedeno od mjesta na sve oprečnosti, kako se veli u X. Metaphys.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.