I, q. 66, a. 3
Je li empirejsko nebo su-stvoreno bezobličnoj tvari
Prigovor 1. Čini se da empirejsko nebo nije sustvoreno s bezobličnom tvari. Empirijsko nebo naime, ako jest nešto, treba biti osjetilno tijelo. No svako osjetilno tijelo jest pokretno. Empirijsko pak nebo nije pokretno, jer bi se njegovo gibanje opažalo po gibanju nekoga vidljivoga tijela; što se nimalo ne opaža. Dakle, empirejsko nebo nije nešto sustvoreno s bezobličnom tvari.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u III. knjizi De Trinitate da se „donja tijela po višima u nekome redu upravljaju“. Ako je dakle empirejsko nebo neko najviše tijelo, treba imati neki utjecaj na ova donja tijela. No to se ne čini, ponajviše ako se postavi nepokretnim, budući da nijedno tijelo ne pokreće ako nije pokrenuto. Nije dakle empirejsko nebo sustvoreno s bezobličnom tvari.
Prigovor 3. Ako se kaže da je empirejsko nebo mjesto motrenja, a ne usmjereno na naravne učinke, protiv toga stoji: Augustin veli u IV. knjizi De Trinitate da „mi, ukoliko umom shvaćamo nešto vječno, nismo u ovome svijetu“; iz čega je bjelodano da motrenje uzdiže um iznad tjelesnoga. Dakle, za motrenje se ne određuje tjelesno mjesto.
Prigovor 4. Nadalje, među nebeskim se tijelima nalazi neko tijelo dijelom prozirno a dijelom svijetlo, naime zvjezdano nebo. Nalazi se također neko posve prozirno nebo, koje neki nazivaju vodenim ili kristalnim nebom. Ako dakle postoji drugo više nebo, treba biti posve svijetlo. No to ne može biti, jer bi se tako zrak neprestano rasvjetljavao, niti bi ikada bila noć. Dakle, empirejsko nebo nije sustvoreno s bezobličnom tvari.
Naprotiv, Strabon veli da kada se kaže: „U početku stvori Bog nebo i zemlju, pod nebom ne naziva vidljivi svod, nego empirejsko, to jest ognjeno“.
Odgovaram: za empirejsko se nebo nalazi da je postavljeno samo po autoritetima Strabona i Bede, i k tome po autoritetu Bazilija. U postavljanju kojega se u nečemu slažu, naime u tome da ono bude mjesto blaženih. Veli naime Strabon, a također i Beda, da je čim je načinjeno napunjeno anđelima. Bazilije također veli u 2. homiliji u Hexaemeron: „Kao što se osuđeni u krajnje tmine progone, tako se nagrada za dostojna djela obnavlja u onom svjetlu koje je izvan svijeta, gdje će blaženi baštiniti boravište počinka“. Razlikuju se ipak s obzirom na razlog postavljanja. Strabon naime i Beda postavljaju empirejsko nebo s tog razloga jer se za svod, pod kojim razumijevaju zvjezdano nebo, ne veli da je načinjen u početku, nego drugoga dana. Bazilije ga pak postavlja s tog razloga da se ne bi činilo kako je Bog jednostavno svoje djelo započeo od tmina; što manihejci potvaraju, nazivajući Boga Staroga zavjeta Bogom tmina. No ti razlozi nisu odveć prisiljavajući. Pitanje naime o svodu za koji se čita da je načinjen drugoga dana drukčije rješava Augustin, a drukčije drugi sveci. Pitanje pak o tminama rješava se, prema Augustinu, time što bezobličnost (koja se označuje tminama) nije trajanjem prethodila oblikovanju, nego podrijetlom. Prema drugima pak, budući da tmine nisu neko stvorenje, nego lišenost svjetla, svjedoči o božanskoj mudrosti to da ono što je proizveo iz ničega najprije uspostavi u stanju nesavršenosti, a poslije to privede k savršenome. No prikladniji se razlog može uzeti iz samoga stanja slave. Očekuje se naime u budućoj nagradi dvostruka slava, naime duhovna i tjelesna, ne samo u ljudskim tijelima koja se imaju proslaviti, nego također u čitavom svijetu koji se ima obnoviti. Započeta je pak duhovna slava od samoga početka svijeta u blaženstvu anđelâ, s kojima se svetima obećava jednakost. Stoga je bilo prikladno da se i od početka tjelesna slava započne u nekome tijelu koje bi i od početka bilo bez ropstva raspadljivosti i promjenjivosti, te posve svijetlo; kakvo se očekuje da će biti čitavo tjelesno stvorenje nakon uskrsnuća. I stoga se ono nebo naziva empirejskim, to jest ognjenim, ne po žaru, nego po sjaju. Valja pak znati da Augustin u X. knjizi De civitate Dei veli da je „Porfirije razlikovao anđele od zloduha, tako da je govorio kako su zračna mjesta zloduha, a eterska ili empirejska anđela“. No Porfirije je, kao platoničar, smatrao da je ovo zvjezdano nebo ognjeno, i stoga ga je nazivao empirejskim; ili eterskim, prema tome što se ime etera uzima od zapaljenja, a ne prema tome što se uzima od brzine gibanja, kako Aristotel veli. To neka je utoliko rečeno da tko ne bi pomislio kako je Augustin postavio empirejsko nebo onako kako ga sada postavljaju noviji pisci.
Odgovor na 1. prigovor: osjetilna su tijela pokretna prema samome stanju svijeta, jer se gibanjem tjelesnoga stvorenja pribavlja umnažanje izabranih. No u konačnome dovršenju slave prestat će gibanje tijelâ. I takvo je trebalo od početka biti ustrojstvo empirejskoga neba.
Odgovor na 2. prigovor: dosta je vjerojatno da empirejsko nebo, prema nekima, budući da je usmjereno na stanje slave, nema utjecaja na donja tijela, koja su pod drugim poretkom, kao usmjerena na naravni tijek stvari. Vjerojatnijim se ipak čini reći da, kao što najviši anđeli, koji stoje pred Bogom, imaju utjecaj na srednje i posljednje, koji se šalju, premda se sami ne šalju, prema Dioniziju; tako empirejsko nebo ima utjecaj na tijela koja se gibaju, premda se samo ne giba. I zbog toga se može reći da utječe na prvo nebo koje se giba, ne nečim što prolazi i dolazi gibanjem, nego nečim čvrstim i postojanim; na primjer moći držanja na okupu i uzrokovanja, ili nečim takvim što pripada dostojanstvu.
Odgovor na 3. prigovor: tjelesno se mjesto određuje motrenju ne zbog nužde, nego zbog prikladnosti, da se izvanjski sjaj uskladi s nutarnjim. Stoga Bazilije veli da „služnički duh nije mogao boraviti u tminama; nego je u svjetlu i radosti posjedovao sebi dolično boravište“.
Odgovor na 4. prigovor: kako Bazilije veli u 2. homiliji u Hexaemeron, „utvrđeno je da je načinjeno nebo zaokruženo okruglošću, koje ima tijelo gusto i toliko čvrsto da može ono što se izvana drži odvojiti od nutarnjega. Zbog toga je nužno za sobom ostavilo područje lišeno svjetla, kao nakon što je sjaj koji je odozgo zračio isključen“. Ali budući da je tijelo svoda, premda je čvrsto, ipak prozirno, što svjetlost ne priječi (kako je očito po tome što svjetlost zvijezda vidimo ne priječeći tome posredna nebesa); može se drukčije reći da empirejsko nebo ima svjetlost koja nije zbijena tako da ispušta zrake, kao tijelo sunca, nego je suptilnija. Ili ima sjaj slave, koji nije suobličen s naravnim sjajem.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.