I, q. 66, a. 4
Je li istoj su-stvoreno vrijeme
Prigovor 1. Čini se da vrijeme nije sustvoreno s bezobličnom tvari. Augustin naime veli u XII. knjizi Confessionum, govoreći Bogu: „Dvoje nalazim što si načinio lišeno vremenâ“, naime prvu tjelesnu tvar i anđeosku narav. Nije dakle vrijeme sustvoreno s bezobličnom tvari.
Prigovor 2. Nadalje, vrijeme se dijeli na dan i noć. No u početku nije bila ni noć ni dan, nego poslije, kada je Bog rastavio svjetlost od tame. Dakle, u početku nije bilo vremena.
Prigovor 3. Nadalje, vrijeme je broj gibanja svoda, za koji se čita da je načinjen drugoga dana. Dakle, nije od početka bilo vremena.
Prigovor 4. Nadalje, gibanje je prije vremena. Više bi se dakle trebalo među prvotno stvorenima ubrajati gibanje nego vrijeme.
Prigovor 5. Nadalje, kao što je vrijeme izvanjska mjera, tako i mjesto. Ne treba se dakle više ubrajati među prvotno stvorena vrijeme nego mjesto.
Naprotiv, Augustin veli u De Genesi ad litteram da je duhovno i tjelesno stvorenje stvoreno u početku vremena.
Odgovaram: obično se veli da su četiri stvari prvotno stvorene, naime anđeoska narav, empirejsko nebo, bezoblična tjelesna tvar i vrijeme. Ali valja obratiti pažnju na to da ova tvrdnja ne polazi prema Augustinovu mišljenju. Augustin naime postavlja dvoje prvotno stvorenim, naime anđeosku narav i tjelesnu tvar, bez ikakva spomena o empirejskome nebu. Ovo dvoje pak, naime anđeoska narav i bezoblična tvar, prethode oblikovanju ne trajanjem, nego naravlju. I kao što naravlju prethode oblikovanju, tako također i gibanju i vremenu. Stoga se vrijeme ne može s njima ubrajati. Polazi pak navedeno ubrajanje prema mišljenju drugih svetaca, koji postavljaju da je bezobličnost tvari trajanjem prethodila oblikovanju, i tada je za ono trajanje nužno postaviti neko vrijeme; drukčije se naime mjera trajanja ne bi mogla uzeti.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin to veli iz onoga razloga po kojemu anđeoska narav i bezoblična tvar podrijetlom, to jest naravlju, prethode vremenu.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je, prema drugim svecima, tvar bila na neki način bezoblična, a poslije je bila oblikovana; tako je i vrijeme bilo na neki način bezoblično, a poslije oblikovano i razlučeno po danu i noći.
Odgovor na 3. prigovor: ako gibanje svoda nije započelo odmah od početka, tada vrijeme koje je prethodilo nije bilo broj gibanja svoda, nego bilo kojega prvog gibanja. Događa se naime vremenu po akcidentu to da bude broj gibanja svoda, ukoliko je to gibanje prvo među gibanjima; ako bi pak bilo drugo prvo gibanje, tomu bi gibanju vrijeme bilo mjera, jer se sve mjeri prvim u svojemu rodu. Treba pak reći da je odmah od početka bilo nekoga gibanja, barem prema slijedu pojmova i sklonosti u anđeoskome umu. Gibanje se pak ne može shvatiti bez vremena, budući da vrijeme nije ništa drugo doli broj ranijega i kasnijega u gibanju.
Odgovor na 4. prigovor: među prvotno stvorene ubrajaju se one stvari koje imaju opći odnos prema stvarima. I stoga se trebalo ubrajati vrijeme, koje ima značaj zajedničke mjere, a ne gibanje, koje se uspoređuje samo s pokretnim subjektom.
Odgovor na 5. prigovor: mjesto se razumijeva u empirejskome nebu koje sve sadrži. I jer mjesto pripada trajnima, sustvoreno je sve ujedno. Vrijeme pak, koje nije trajno, sustvoreno je u svojemu počelu, kao što se i sada ništa u činu od vremena ne može uzeti osim „sada“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.