I, q. 66, a. 2
Postoji li jedna tvar svih tjelesnih stvari
Prigovor 1. Čini se da je jedna bezoblična tvar svih tjelesnih stvari. Veli naime Augustin u XII. knjizi Confessionum: „Dvoje nalazim što si načinio, jedno što bijaše oblikovano, a drugo što bijaše bezoblično“; i veli da je to zemlja nevidljiva i nesređena, za koju kaže da označuje tvar tjelesnih stvari. Dakle, jedna je tvar svih tjelesnih stvari.
Prigovor 2. Nadalje, Filozof veli, u V. Metaphys., da su one stvari koje su jedno u rodu jedno u tvari. No sve se tjelesne stvari slažu u rodu tijela. Dakle, svih tjelesnih stvari jest jedna tvar.
Prigovor 3. Nadalje, različit čin biva u različitoj mogućnosti, a jedan u jednoj. No svih tijela jest jedan oblik, naime tjelesnost. Dakle, svih tjelesnih stvari jest tvar jedna.
Prigovor 4. Nadalje, tvar u sebi promatrana jest samo u mogućnosti. No razlikovanje je po oblicima. Dakle, tvar u sebi promatrana jedna je samo za sve tjelesne stvari.
Naprotiv, koje se god slažu u tvari, međusobno su promjenjive, i djeluju i trpe jedna od druge, kako se veli u I. knjizi De generatione. No nebeska i donja tijela ne odnose se tako jedna prema drugima. Dakle, njihova tvar nije jedna.
Odgovaram: o tome su bila različita mišljenja filozofâ. Platon je naime, i svi filozofi prije Aristotela, postavio da su sva tijela od naravi četiri elementa. Stoga, budući da četiri elementa sudjeluju u jednoj tvari, kako pokazuje uzajamno rađanje i propadanje u njima; posljedično je slijedilo da je svih tijela jedna tvar. To pak što su neka tijela neraspadljiva, Platon je pripisivao ne stanju tvari, nego volji obrtnika, to jest Boga, kojega uvodi kako nebeskim tijelima govori: „Vaša ste narav razrješivi, no mojom voljom nerazrješivi, jer moja je volja veća od vaše spone“. A ovaj stav Aristotel pobija po naravnim kretanjima tijelâ. Budući naime da nebesko tijelo ima naravno kretanje različito od naravnoga kretanja elemenata, slijedi da je njegova narav drugačija od naravi četiri elementa. I kao što kružno kretanje, koje je vlastito nebeskom tijelu, nema oprečnosti, a kretanja elemenata međusobno su oprečna, kao što je ono koje je gore onomu koje je dolje, tako je nebesko tijelo bez oprečnosti, a elementarna su tijela s oprečnošću. I budući da su propadanje i rađanje iz oprečnosti, slijedi da prema svojoj naravi nebesko tijelo jest neraspadljivo, a elementi su raspadljivi. Ali unatoč ovoj razlici naravne raspadljivosti i neraspadljivosti, Avicebron je postavio jednu tvar svih tijela, obazirući se na jedinstvo tjelesnoga oblika. No kad bi oblik tjelesnosti bio jedan oblik po sebi, kojemu bi nadošli drugi oblici po kojima se tijela razlikuju, imalo bi nužnost ono što se veli. Jer bi onaj oblik nepromjenjivo prianjao u tvari, i s obzirom na njega svako bi tijelo bilo neraspadljivo, a propadanje bi se događalo po uklanjanju sljedećih oblika, što ne bi bilo jednostavno propadanje, nego u određenom smislu, jer bi se lišenosti podlijegalo neko biće u činu. Kao što se također događalo starim filozofima naravi, koji postavljahu da je subjekt tijelâ neko biće u činu, na primjer vatra ili zrak ili nešto takvoga. Pretpostavimo li pak da nijedan oblik koji je u raspadljivom tijelu ne ostaje kao podložan rađanju i propadanju, slijedi po nužnosti da nije ista tvar raspadljivih i neraspadljivih tijela. Tvar je naime, prema onome što jest, u mogućnosti k obliku. Potrebno je dakle da tvar, u sebi promatrana, bude u mogućnosti k obliku svih onih kojima je zajednička tvar. Po jednom pak obliku ne postaje u činu osim s obzirom na onaj oblik. Ostaje dakle u mogućnosti s obzirom na sve druge oblike. Niti se to isključuje ako je jedan od onih oblika savršeniji i ako po svojoj moći sadrži druge. Jer se mogućnost, što se nje tiče, ravnodušno odnosi prema savršenome i nesavršenome, stoga kao što kada je pod nesavršenim oblikom jest u mogućnosti k savršenome obliku, tako i obrnuto. Tako će dakle tvar, prema onome što je pod oblikom neraspadljivoga tijela, još biti u mogućnosti k obliku raspadljivoga tijela. I budući da ga nema u činu, bit će istodobno pod oblikom i lišenošću, jer manjak oblika u onome što je u mogućnosti k obliku jest lišenost. A ovo je stanje raspadljivoga tijela. Nemoguće je dakle da bude jedna tvar tijela koje je po naravi raspadljivo i neraspadljivo. Ipak ne treba reći, kako Averroes izmišlja, da sâmo nebesko tijelo jest tvar neba, biće u mogućnosti k mjestu, a ne k bitku; a njegov oblik jest odijeljena supstancija koja mu se sjedinjuje kao pokretač. Jer je nemoguće postaviti neko biće u činu bez toga da ili ono samo čitavo jest čin i oblik, ili da ima čin ili oblik. Ukloni li se dakle po razumu odijeljena supstancija koja se postavlja kao pokretač, ako nebesko tijelo nije ono koje ima oblik, što znači biti sastavljen od oblika i subjekta oblika, slijedi da je ono samo čitavo oblik i čin. Svako je pak takvo nešto shvaćeno u činu; što se o nebeskom tijelu ne može reći, budući da je osjetilno. Preostaje dakle da tvar nebeskoga tijela, u sebi promatrana, nije u mogućnosti osim k onomu obliku koji ima. Niti se odnosi na ono što je predloženo koji god bio onaj oblik, bilo duša bilo nešto drugo. Stoga onaj oblik tako usavršava onu tvar da ni na koji način u njoj ne ostaje mogućnost k bitku, nego samo k mjestu, kako Aristotel veli. I tako nije ista tvar nebeskoga tijela i elemenata, osim prema analogiji, prema tome što se slažu u pojmu mogućnosti.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin slijedi u tome mišljenje Platona, koji ne postavlja petu bit. Ili valja reći da je bezoblična tvar jedna jedinstvom poretka, kao što su sva tijela jedno u poretku tjelesnoga stvorenja.
Odgovor na 2. prigovor: ako se rod promatra naravofilozofijski, raspadljive i neraspadljive stvari nisu u istome rodu, zbog različitoga načina mogućnosti u njima, kako se veli u X. Metaphys. No prema logičkom promatranju jest jedan rod svih tijela, zbog jednoga pojma tjelesnosti.
Odgovor na 3. prigovor: oblik tjelesnosti nije jedan u svim tijelima, budući da nije drugačiji od oblika po kojima se tijela razlikuju, kako je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: budući da se mogućnost odnosi k činu, biće u mogućnosti različito je po samome tome što se usmjeruje k različitome činu; kao vid k boji, i sluh k zvuku. Stoga već iz samoga toga tvar nebeskoga tijela jest drugačija od tvari elementa, jer nije u mogućnosti k obliku elementa.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.