Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 66, a. 1

Je li bezobličnost stvorene tvari vremenski prethodila njezinu razlikovanju

Prigovor 1. Čini se da je bezobličnost tvari vremenski prethodila njezinu oblikovanju. Veli se naime u Post 1: „Zemlja bijaše pusta i prazna“, ili nevidljiva i nesređena, prema drugom čitanju; čime se označuje bezobličnost tvari, kako veli Augustin. Dakle, tvar je nekoć bila bezoblična, prije nego što je bila oblikovana.

Prigovor 2. Nadalje, narav u svojemu djelovanju nasljeduje Božje djelovanje; kao što drugi uzrok nasljeduje prvi uzrok. No u djelovanju naravi bezobličnost vremenski prethodi oblikovanju. Dakle, i u Božjem djelovanju.

Prigovor 3. Nadalje, tvar je jača od akcidenta, jer je tvar dio supstancije. No Bog može učiniti da akcident bude bez subjekta; kako je očito u oltarskom sakramentu. Dakle, mogao je učiniti da tvar bude bez oblika.

Naprotiv, nesavršenost učinka svjedoči o nesavršenosti djelatnika. No Bog je najsavršeniji djelatnik, stoga se o njemu veli, u Pnz 32: „Božja su djela savršena“. Dakle, djelo od njega stvoreno nikada nije bilo bezoblično.

Naprotiv, nadalje, oblikovanje tjelesnoga stvorenja dogodilo se po djelu razlikovanja. Razlikovanju se pak opire pomiješanost, kao i oblikovanju bezobličnost. Ako je dakle bezobličnost vremenski prethodila oblikovanju tvari, slijedi da je od početka postojala pomiješanost tjelesnoga stvorenja, koju su stari nazivali kaosom.

Odgovaram: o tome postoje različita mišljenja svetaca. Augustin naime hoće da bezobličnost tjelesne tvari nije vremenski prethodila njezinu oblikovanju, nego samo po podrijetlu ili poretku naravi. Drugi pak, kao Bazilije, Ambrozije i Krizostom, hoće da je bezobličnost tvari vremenski prethodila oblikovanju. I premda se ova mišljenja čine oprečnima, ipak se malo međusobno razlikuju; drukčije naime shvaća bezobličnost tvari Augustin nego ostali. Augustin naime uzima bezobličnost tvari za lišenost svakoga oblika. I tako je nemoguće reći da je bezobličnost tvari vremenski prethodila ili njezinu oblikovanju, ili razlikovanju. I o oblikovanju je doista bjelodano. Ako bi naime bezoblična tvar trajanju prethodila, ona je već bila u činu, jer trajanje to podrazumijeva, a granica je stvaranja biće u činu. Ono samo pak što je čin jest oblik. Reći dakle da tvar prethodi bez oblika, znači reći da je biće u činu bez čina, što uključuje proturječje. Niti se također može reći da je imala neki zajednički oblik i poslije su joj nadošli različiti oblici, po kojima se razlikovala. Jer bi to bilo isto što i mišljenje starih filozofa naravi, koji postaviše da je prva tvar neko tijelo u činu, na primjer vatra, zrak ili voda, ili neko srednje. Iz čega je slijedilo da postajanje nije drugo doli preinačavanje. Jer budući da je onaj prethodni oblik davao bitak u činu u rodu supstancije, i činio da to bude nešto; slijedilo je da nadolazeći oblik nije činio biće u činu jednostavno, nego biće u činu upravo ovo, što je vlastito akcidentalnom obliku; i tako bi sljedeći oblici bili akcidenti, prema kojima se ne promatra rađanje, nego preinačavanje. Stoga valja reći da prva tvar niti je stvorena posve bez oblika, niti pod jednim zajedničkim oblikom, nego pod različitim oblicima. I tako, ako se bezobličnost tvari odnosi na stanje prve tvari, koja po sebi nema nikakav oblik, bezobličnost tvari nije vremenski prethodila njezinu oblikovanju ili razlikovanju, kako veli Augustin, nego samo po podrijetlu ili naravi, na onaj način na koji je mogućnost prije čina, i dio prije cjeline. Ostali pak sveci uzimaju bezobličnost ne prema tome što isključuje svaki oblik, nego prema tome što isključuje ovu oblikovanost i ljepotu koja se sada očituje u tjelesnom stvorenju. I prema tome kažu da je bezobličnost tjelesne tvari trajanjem prethodila njezinu oblikovanju. I tako se prema tome s obzirom na nešto s njima Augustin slaže, a s obzirom na nešto se ne slaže, kako će niže biti bjelodano. A koliko se iz slova Post 1 može shvatiti, trostruka je ljepota nedostajala, zbog čega se govorilo da je tjelesno stvorenje bezoblično. Nedostajala je naime čitavom prozirnom tijelu, koje se naziva nebom, ljepota svjetla; stoga se veli da su tmine bile nad licem bezdana. A zemlji je nedostajala dvostruka ljepota. Jedna, koju ima po tome što je otkrivena od voda; i s obzirom na to veli se da je zemlja bila pusta, ili nevidljiva, jer tjelesnom pogledu nije mogla biti vidljiva, zbog voda koje su je odasvud pokrivale. A druga, koju ima po tome što je ukrašena biljem i raslinjem; i stoga se veli da je bila prazna, ili nesređena, to jest neukrašena, prema drugom čitanju. I tako, kada je prethodno postavio dvije stvorene naravi, naime nebo i zemlju, izrazio je bezobličnost neba po tome što je rekao: „Tmine su bile nad licem bezdana“, ukoliko se pod nebom također uključuje i zrak; a bezobličnost zemlje, po tome što je rekao: „Zemlja bijaše pusta i prazna“.

Odgovor na 1. prigovor: zemlja se na ovom mjestu drugačije shvaća od Augustina, a drugačije od ostalih svetaca. Augustin naime hoće da se imenom zemlje i vode na ovom mjestu označi sama prva tvar. Nije naime mogao Mojsije neukom narodu izraziti prvu tvar osim pod sličnošću njima poznatih stvari. Stoga je i pod višestrukom sličnošću izražava, ne nazivajući je samo vodom ili samo zemljom, da se ne bi činilo kako je prema istini stvari prva tvar ili zemlja ili voda. Ipak ima sličnost sa zemljom, ukoliko se podlaže oblicima; i s vodom, ukoliko je prikladna da se oblikuje različitim oblicima. Prema tome se dakle zemlja naziva pustom i praznom, ili nevidljivom i nesređenom, jer se tvar po obliku spoznaje (stoga se u sebi promatrana naziva nevidljivom ili pustom), a njezina se mogućnost po obliku ispunjava (stoga i Platon veli da je tvar mjesto). Ostali pak sveci pod zemljom razumijevaju sam element, o kojemu je, kako je prema njima bio bezobličan, već rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: narav proizvodi učinak u činu iz bića u mogućnosti, i stoga je potrebno da u njezinu djelovanju mogućnost vremenski prethodi činu, a bezobličnost oblikovanju. No Bog proizvodi biće u činu iz ničega, i stoga odmah može proizvesti savršenu stvar, prema veličini svoje moći.

Odgovor na 3. prigovor: akcident, budući da je oblik, jest neki čin; a tvar je, prema onome što jest, biće u mogućnosti. Stoga se više protivi tome da tvar bude u činu bez oblika, nego akcident bez subjekta.

Odgovor na 4. prigovor: na prvo pak što se prigovara nasuprot, valja reći da ako je, prema ostalim svecima, bezobličnost vremenski prethodila oblikovanju tvari, to nije bilo iz Božje nemoći; nego iz njegove mudrosti, da bi se sačuvao poredak u uspostavi stvari, dok su iz nesavršenoga privođene k savršenome.

Odgovor na 5. prigovor: neki stari filozofi naravi postavili su pomiješanost koja isključuje svako razlikovanje; osim toga što je Anaksagora postavio jedino razum kao različit i nepomiješan. No prije djela razlikovanja Sveto pismo postavlja višestruko razlikovanje. Prvo doista neba i zemlje (u čemu se očituje razlikovanje također s obzirom na tvar, kako će niže biti bjelodano), i to kad veli: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“. Drugo, razlikovanje elemenata s obzirom na njihove oblike, po tome što imenuje zemlju i vodu. A zrak i vatru ne imenuje, jer neukima, kojima je Mojsije govorio, nije bilo tako bjelodano da su to tijela, kao što je bjelodano za zemlju i vodu. Premda je Platon pod zrakom razumio da se označuje time što se veli „duh Gospodnji“ (jer se i zrak naziva duhom), a pod vatrom razumio da se označuje „nebom“ (za koje je rekao da je ognjene naravi), kako navodi Augustin u VIII. knjizi De civitate Dei. No rabin Mojsije, slažući se u ostalom s Platonom, veli da je vatra označena tminama, jer, kako veli, u vlastitoj kugli vatra ne svijetli. No čini se da je prikladnije ono što je prije rečeno, jer se „duh Gospodnji“ u Pismu nije obično uzimao osim za Duha Svetoga. Koji se lebdio nad vodama, ne tjelesno, nego kao što volja obrtnika lebdi nad tvari koju hoće oblikovati. Treće se razlikovanje označuje s obzirom na položaj. Jer zemlja je bila pod vodama, zbog kojih je bila nevidljiva, a zrak, koji je subjekt tmina, označuje se da je bio nad vodama po tome što se veli: „Tmine su bile nad licem bezdana“. Što je pak preostalo da se razlikuje, bit će bjelodano iz onoga što slijedi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.