I, q. 64, a. 2
O okorjelosti volje
Prigovor 1. Čini se da volja zloduha nije okorjela u zlu. Sloboda naime izbora pripada naravi intelektualne naravi, koja ostaje u zlodusima, kako je rečeno. No sloboda izbora po sebi i prije usmjeruje se na dobro nego na zlo. Dakle, volja zloduha nije tako okorjela u zlu da se ne bi mogla vratiti k dobru.
Prigovor 2. Nadalje, veće je Božje milosrđe, koje je beskonačno, nego zloća zloduha, koja je konačna. Od zloće pak krivnje k dobroti pravednosti nitko se ne vraća osim po Božjem milosrđu. Dakle, i zlodusi se iz stanja zloće mogu vratiti u stanje pravednosti.
Prigovor 3. Nadalje, ako zlodusi imaju volju okorjelu u zlu, ponajviše bi je imali okorjelu u grijehu kojim su sagriješili. No taj grijeh u njima sada ne ostaje, naime oholost, jer ne ostaje ni pobuda, naime izvrsnost. Dakle, zloduh nije okorio u zloći.
Prigovor 4. Nadalje, Grgur veli da se čovjek po drugome mogao obnoviti, jer je po drugome pao. No niži su zlodusi pali po prvome, kako je gore rečeno. Dakle, njihov se pad može po drugome obnoviti. Nisu dakle u zloći okorjeli.
Prigovor 5. Nadalje, tko god je u zloći okorio, nikada ne čini neko dobro djelo. No zloduh čini neka dobra djela, jer ispovijeda istinu, govoreći Kristu: „Znam tko si: Svetac Božji“, Mk 1; zlodusi također vjeruju i dršću, kako se veli u Jak 2; Dionizije također veli, u 4. poglavlju De divinis nominibus, da „dobro i najbolje žele: biti, živjeti i razumijevati“. Dakle, nisu okorjeli u zloći.
Naprotiv, veli se u Ps 73: „Oholost onih koji te mrze uzlazi svagda“; što se tumači o zlodusima. Dakle, uvijek okorjeli ustraju u zloći.
Odgovaram: Origenov je stav bio da se svaka volja stvorenja, zbog slobode izbora, može privoljeti i na dobro i na zlo, izuzevši Kristovu dušu zbog sjedinjenja Riječi. No ovaj stav oduzima istinu blaženstva svetim anđelima i ljudima, jer vječna postojanost pripada pojmu pravoga blaženstva; odakle se i naziva život vječni. Protivi se također autoritetu Svetoga pisma, koje proglašava da će zlodusi i zli ljudi biti poslani u vječnu muku, a dobri preneseni u život vječni, Mt 25. Stoga ovaj stav valja smatrati zabludnim; i valja čvrsto držati, prema katoličkoj vjeri, da je i volja dobrih anđela utvrđena u dobru, i volja zloduha okorjela u zlu. Uzrok pak ove okorjelosti ne valja uzeti iz težine krivnje, nego iz stanja naravi i stanja. „To je naime ljudima smrt što je anđelima pad“, kako veli Damaščanin. Bjelodano je pak da su svi smrtni grijesi ljudi, bilo da su veliki bilo da su mali, prije smrti oprostivi; poslije smrti pak neoprostivi i vječno trajni. Za istraživanje dakle uzroka ovakve okorjelosti valja razmotriti da je težna moć u svima razmjerna spoznajnoj od koje se pokreće, kao pokretano pokretaču. Osjetilna je naime težnja za pojedinačnim dobrom, a volja za općim, kako je gore rečeno; kao što je i spoznajno osjetilo za pojedinačne stvari, a razum za opće. Razlikuje se pak spoznaja anđela od spoznaje čovjeka u tome što anđeo spoznaje nepokretno po razumu, kao što i mi nepokretno shvaćamo prva načela, koja pripadaju razumu; čovjek pak po razumu shvaća pokretno, diskurzivno prelazeći od jednoga k drugome, imajući put kretanja prema objema oprečnostima. Stoga i volja čovjeka prianja uz nešto pokretno, kao sposobna također od toga odstupiti i prionuti uz protivno; volja pak anđela prianja čvrsto i nepokretno. I stoga, ako se promatra prije prianjanja, može slobodno prionuti i uz ovo i uz oprečno (u onome naime što ne hoće naravno), ali nakon što je već prionula, nepokretno prianja. I stoga se uobičajilo govoriti da je slobodna volja čovjeka savitljiva prema oprečnome i prije izbora i poslije; slobodna pak volja anđela savitljiva je prema objema oprečnostima prije izbora, ali ne poslije. Tako su dakle i dobri anđeli, uvijek prianjajući uz pravednost, u njoj utvrđeni; zli pak, griješeći, u grijehu su okorjeli. O okorjelosti pak osuđenih ljudi govorit će se niže.
Odgovor na 1. prigovor: dobri i zli anđeli imaju slobodnu volju, ali prema načinu i stanju svoje naravi, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: milosrđe Božje oslobađa od grijeha one koji se kaju. Oni pak koji nisu sposobni za pokajanje, nepokretno prianjajući uz zlo, po božanskom se milosrđu ne oslobađaju.
Odgovor na 3. prigovor: još uvijek ostaje u đavlu grijeh kojim je prvo sagriješio s obzirom na težnju; premda ne s obzirom na to da vjeruje kako ga može postići. Kao kad bi netko vjerovao da može počiniti ubojstvo, i htio ga počiniti, a poslije mu se oduzme moć; ipak volja ubojstva u njemu može ostati, tako da bi htio da je učinio, ili bi htio učiniti kad bi mogao.
Odgovor na 4. prigovor: nije čitav uzrok zašto je čovjekov grijeh oprostiv to što je sagriješio na tuđi nagovor. I stoga razlog ne slijedi.
Odgovor na 5. prigovor: čin je zloduha dvostruk. Jedan naime koji potječe iz promišljene volje, i ovaj se vlastito može nazvati njegovim činom. I takav je čin zloduha uvijek zao, jer premda katkad učini neko dobro, ipak ne čini dobro; kao kad govori istinu da zavede, i kad ne vjeruje i ne ispovijeda dragovoljno, nego prisiljen bjelodanošću stvari. Drugi je pak čin zloduha naravan; koji može biti dobar, i svjedoči o dobroti naravi. Pa ipak se i takvim dobrim činom zloporabe na zlo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.