I, q. 64, a. 1
O pomračenju razuma
Prigovor 1. Čini se da je razum zloduha pomračen lišenošću spoznaje svake istine. Ako bi naime spoznavali neku istinu, ponajviše bi spoznavali same sebe, što znači spoznavati odijeljene supstancije. To pak ne priliči njihovoj bijedi, budući da se čini kako pripada velikom blaženstvu, u tolikoj mjeri da su neki konačno čovjekovo blaženstvo postavili u spoznavanju odijeljenih supstancija. Dakle, zlodusi su lišeni svake spoznaje istine.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je najočitije u naravi, čini se da je najočitije anđelima, bilo dobrima bilo zlima. To naime što nama nije najočitije, događa se zbog slabosti našega razuma koji prima od predodžaba, kao što se zbog slabosti sova oka događa to da ne može vidjeti sunčevo svjetlo. No zlodusi ne mogu spoznati Boga, koji je po sebi najočitiji, budući da je na vrhuncu istine, zato što nemaju čisto srce, kojim se jedino vidi Bog. Dakle, ne mogu spoznati ni druge stvari.
Prigovor 3. Nadalje, spoznaja stvari koja priliči anđelima dvostruka je, prema Augustinu, naime jutarnja i večernja. No jutarnja spoznaja ne pripada zlodusima, jer ne vide stvari u Riječi; a ni večernja spoznaja, jer večernja spoznaja usmjeruje spoznate stvari na hvalu Stvoritelja (odakle nakon večeri biva jutro, kako se veli u Post 1). Dakle, zlodusi ne mogu imati spoznaju o stvarima.
Prigovor 4. Nadalje, anđeli su u svojemu stvorenom stanju spoznali otajstvo kraljevstva Božjega, kako veli Augustin u V. knjizi De Genesi ad litteram. No zlodusi su lišeni ove spoznaje, jer „da su spoznali, nikada Gospodina slave ne bi raspeli“, kako se veli u 1 Kor 2. Dakle, jednakim razlogom, lišeni su svake druge spoznaje istine.
Prigovor 5. Nadalje, koju god istinu netko zna, ili je spoznaje naravno, kao što mi spoznajemo prva načela; ili primajući od drugoga, kao ono što znamo učeći; ili po iskustvu dugoga vremena, kao ono što znamo pronalazeći. No zlodusi ne mogu spoznati istinu po svojoj naravi, jer su od njih odijeljeni dobri anđeli kao svjetlo od tmina, kako veli Augustin; svako pak očitovanje biva po svjetlu, kako se veli u Ef 5. Slično tome ni po objavi, niti učeći od dobrih anđela, jer nema zajedništva svjetla s tminama, kako se veli u 2 Kor 6. Niti pak po iskustvu dugoga vremena, jer iskustvo potječe od osjetila. Dakle, u njima nema nikakve spoznaje istine.
Naprotiv, Dionizije veli, u 4. poglavlju De divinis nominibus, da „za anđeoske darove dane zlodusima nipošto ne kažemo da su promijenjeni, nego su cjeloviti i najsjajniji“. Među tim pak naravnim darovima jest spoznaja istine. Dakle, u njima postoji neka spoznaja istine.
Odgovaram: dvostruka je spoznaja istine: jedna doduše koja se ima po milosti; a druga koja se ima po naravi. I ova koja se ima po milosti dvostruka je: jedna koja je samo teorijska, kao kada se nekome objavljuju neke tajne božanskih stvari; a druga koja je djelotvorna, proizvodeći ljubav prema Bogu; i ova vlastito pripada daru mudrosti. Od ove pak tri spoznaje prva u zlodusima niti je oduzeta, niti umanjena. Slijedi naime samu narav anđela, koji je prema svojoj naravi neki razum ili um; zbog jednostavnosti pak njegove supstancije, od njegove se naravi ne može nešto oduzeti, pa da tako po oduzimanju naravnih dobara bude kažnjen, kao što se čovjek kažnjava po oduzimanju ruke ili noge ili nečega takvoga. I stoga Dionizije veli da naravni darovi u njima ostaju cjeloviti. Stoga naravna spoznaja u njima nije umanjena. Druga pak spoznaja, koja biva po milosti, a stoji u motrenju, nije u njima potpuno oduzeta, nego umanjena, jer im se od takvih božanskih tajni objavljuje samo onoliko koliko treba, bilo po posredovanju anđelâ, bilo po nekim vremenitim učincima božanske moći, kako veli Augustin u IX. knjizi De civitate Dei; no ne kao samim svetim anđelima, kojima se više i jasnije objavljuje u samoj Riječi. A treće su spoznaje potpuno lišeni, kao i ljubavi.
Odgovor na 1. prigovor: sreća stoji u primjeni na ono što je više. Odijeljene su pak supstancije poretkom naravi iznad nas, stoga za čovjeka može postojati neka vrsta sreće ako spoznaje odijeljene supstancije; premda je njegova savršena sreća u spoznavanju prve supstancije, naime Boga. No odijeljenoj supstanciji spoznavati odijeljenu supstanciju sunaravno je, kao i nama spoznavati osjetilne naravi. Stoga, kao što u tome nije sreća čovjeka što spoznaje osjetilne naravi; tako nije sreća anđela u tome što spoznaje odijeljene supstancije.
Odgovor na 2. prigovor: ono što je najočitije u naravi nama je skriveno zbog toga što nadilazi razmjer našega razuma; a ne samo zbog toga što naš razum prima od predodžaba. Božanska pak supstancija nadilazi ne samo razmjer ljudskoga razuma, nego i anđeoskoga razuma. Stoga ni sam anđeo prema svojoj naravi ne može spoznati Božju supstanciju. Može ipak uzvišeniju spoznaju o Bogu imati po svojoj naravi nego čovjek, zbog savršenosti svoga razuma. I takva spoznaja Boga ostaje također u zlodusima. Premda naime nemaju čistoću koja je po milosti, imaju ipak čistoću naravi, koja dostaje za spoznaju Boga koja im pripada iz naravi.
Odgovor na 3. prigovor: stvorenje je tama, uspoređeno s izvrsnošću božanskoga svjetla, i stoga se spoznaja stvorenja u vlastitoj naravi naziva večernjom. Večer je naime pridružena tminama, ipak ima nešto od svjetla; kada pak svjetlo potpuno usahne, jest noć. Tako se dakle i spoznaja stvari u vlastitoj naravi, kada se usmjeruje na hvalu Stvoritelja, kao u dobrim anđelima, odlikuje nečim od božanskoga svjetla, i može se nazvati večernjom; ako se pak ne usmjeruje u Boga, kao u zlodusima, ne naziva se večernjom, nego noćnom. Zato se i u Post 1 čita da je tmine, koje je Bog odvojio od svjetla, nazvao noću.
Odgovor na 4. prigovor: otajstvo kraljevstva Božjega, koje je ispunjeno po Kristu, svi su anđeli od početka na neki način spoznali; ponajviše otkako su usrećeni gledanjem Riječi, koje zlodusi nikada nisu imali. Ipak nisu svi anđeli spoznali savršeno, niti jednako. Stoga su zlodusi, dok je Krist bio na svijetu, mnogo manje savršeno spoznali otajstvo utjelovljenja. Nije im naime postalo znano, kako veli Augustin, kao svetim anđelima, koji uživaju u dioništvu vječnosti Riječi, nego kako im je trebalo postati znano za njihovo zastrašivanje po nekim vremenitim učincima. Ako bi pak savršeno i sa sigurnošću spoznali da je on Sin Božji i učinak njegove muke, nikada ne bi pribavili da se Gospodin slave raspne.
Odgovor na 5. prigovor: zlodusi na tri načina spoznaju neku istinu. Na jedan način istančanošću svoje naravi, jer premda su pomračeni lišenošću svjetla milosti, ipak su svijetli svjetlom intelektualne naravi. Drugo, po objavi od svetih anđela; s kojima se doduše ne slažu po suobličenosti volje, no slažu se po sličnosti intelektualne naravi, prema kojoj mogu primiti ono što se od drugih očituje. Na treći način spoznaju po iskustvu dugoga vremena; ne kao da primaju od osjetila, nego dok se u pojedinačnim stvarima ispunjava sličnost one razumskoga oblika koji imaju sebi naravno usađen, spoznaju neke sadašnje stvari koje nisu unaprijed spoznali kao buduće, kako je gore rečeno o spoznaji anđelâ.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.