Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 60, a. 5

Ljubi li anđeo naravnom ljubavlju Boga više nego samoga sebe

Prigovor 1. Čini se da anđeo naravnom ljubavlju ne ljubi Boga više nego samoga sebe. Jer, kako je rečeno, naravna se ljubav temelji na naravnom jedinstvu. No božanska je narav nadasve udaljena od naravi anđela. Dakle, naravnom ljubavlju anđeo manje ljubi Boga nego sebe, ili također drugoga anđela.

Prigovor 2. Nadalje, ono zbog čega je svaka pojedina stvar takva, to je još više takvo. No naravnom ljubavlju svatko ljubi drugoga radi sebe, jer svaka pojedina stvar ljubi nešto ukoliko je njoj dobro. Dakle, naravnom ljubavlju anđeo ne ljubi Boga više nego samoga sebe.

Prigovor 3. Nadalje, narav se odražava u samu sebe, vidimo naime da svaki djelatnik naravno djeluje za očuvanje samoga sebe. Narav se pak ne bi odražavala u samu sebe kad bi težila prema drugome više nego prema samoj sebi. Ne ljubi dakle anđeo naravnom ljubavlju Boga više nego sebe.

Prigovor 4. Nadalje, čini se da je to vlastito kreposti ljubavi, da netko ljubi Boga više nego samoga sebe. No ljubav koja je krepost nije naravna u anđelima, nego se razlijeva u srcima njihovim po Duhu Svetome koji im je dan, kako veli Augustin u XII. knjizi De civitate Dei. Dakle, anđeli ne ljube Boga naravnom ljubavlju više nego same sebe.

Prigovor 5. Nadalje, naravna ljubav uvijek ostaje dok ostaje narav. No ljubiti Boga više nego samoga sebe ne ostaje u anđelu ili čovjeku koji griješi, jer, kako veli Augustin u XIV. knjizi De civitate Dei, „dvije su ljubavi sazdale dva grada: zemaljski naime ljubav prema sebi sve do prezira Boga, a nebeski ljubav prema Bogu sve do prezira sebe“. Dakle, ljubiti Boga iznad samoga sebe nije naravno.

Naprotiv, sve moralne zapovijedi zakona pripadaju naravnom zakonu. No zapovijed o ljubavi prema Bogu iznad samoga sebe moralna je zapovijed zakona. Dakle, pripada naravnom zakonu. Dakle, anđeo naravnom ljubavlju ljubi Boga iznad samoga sebe.

Odgovaram: neki su rekli da anđeo naravnom ljubavlju ljubi Boga više nego sebe ljubavlju požude, jer naime više želi sebi božansko dobro nego svoje dobro. I na neki način ljubavlju prijateljstva, ukoliko naime anđeo naravno hoće Bogu veće dobro nego sebi, jer naravno hoće da Bog bude Bog, a za sebe hoće da ima vlastitu narav. No jednostavno govoreći, naravnom ljubavlju više ljubi sebe nego Boga, jer jače i poglavitije naravno ljubi sebe nego Boga. Ali neistinitost ovoga mišljenja bjelodano se očituje ako tko u naravnim stvarima razmotri prema čemu se stvar naravno pokreće, jer naravno nagnuće u onome što je bez razuma pokazuje naravno nagnuće u volji intelektualne naravi. Svaka pak pojedina stvar u naravnim stvarima, koja po naravi to samo što jest pripada drugome, poglavitije se i više naginje prema onome čija jest nego prema samoj sebi. I ovo se naravno nagnuće pokazuje iz onoga što se naravno čini, jer „kako se svaka stvar naravno čini, tako je naravno sposobna da bude činjena“, kako se veli u II. Physic. Vidimo naime da se dio naravno izlaže radi očuvanja cjeline, kao što se ruka bez promišljanja izlaže udarcu radi očuvanja čitavoga tijela. I budući da razum nasljeduje narav, ovakvo nagnuće nalazimo u političkim krepostima, jer kreposnu građaninu pripada da se izloži smrtnoj pogibelji za očuvanje čitave države; i kad bi čovjek bio naravni dio ove države, ovo bi mu nagnuće bilo naravno. Budući dakle da je sam Bog opće dobro, a pod ovim se dobrom sadrži također anđeo i čovjek i svako stvorenje, jer svako stvorenje naravno, prema onome što jest, pripada Bogu; slijedi da naravnom ljubavlju također anđeo i čovjek više i poglavitije ljubi Boga nego samoga sebe. Inače, kad bi naravno više ljubio samoga sebe nego Boga, slijedilo bi da je naravna ljubav izopačena; i da se ne bi usavršivala po kreposti ljubavi, nego uništavala.

Odgovor na 1. prigovor: onaj razlog vrijedi za ono što se ravnopravno dijeli, od čega jedno drugome nije razlog postojanja i dobrote, jer u takvima svaka pojedina stvar naravno više ljubi samu sebe nego drugoga, ukoliko je više jedno samoj sebi nego drugome. No u onima od kojih je jedno drugome čitav razlog postojanja i dobrote, više se naravno ljubi takvo drugo nego samoga sebe; kao što je rečeno da svaki dio naravno ljubi cjelinu više nego sebe. I svaka pojedinačna stvar naravno više ljubi dobro svoje vrste nego svoje pojedinačno dobro. Bog pak nije samo dobro jedne vrste, nego je samo opće dobro jednostavno. Stoga svaka pojedina stvar na svoj način naravno ljubi Boga više nego samu sebe.

Odgovor na 2. prigovor: kada se veli da anđeo ljubi Boga ukoliko je njemu dobar, ako izraz „ukoliko“ označuje svrhu, tako je neistinito, jer naravno ne ljubi Boga radi svojega dobra, nego radi samoga Boga. Ako pak označuje razlog ljubavi sa strane onoga koji ljubi, tako je istinito, jer ne bi bilo u naravi nekoga da ljubi Boga osim po tome što svaka pojedina stvar ovisi o dobru koje je Bog.

Odgovor na 3. prigovor: narav se odražava u samu sebe ne samo s obzirom na ono što joj je pojedinačno, nego mnogo više s obzirom na zajedničko, jer se svaka pojedina stvar naginje prema očuvanju ne samo svoje jedinke, nego i svoje vrste. I mnogo više svaka pojedina stvar ima naravno nagnuće prema onome što je opće dobro jednostavno.

Odgovor na 4. prigovor: Bog, ukoliko je opće dobro o kojemu ovisi svako naravno dobro, biva od svake pojedine stvari ljubljen naravnom ljubavlju. Ukoliko je pak dobro koje naravno sve usrećuje nadnaravnim blaženstvom, tako se ljubi ljubavlju koja je krepost.

Odgovor na 5. prigovor: budući da je u Bogu jedno te isto njegova supstancija i zajedničko dobro, svi koji gledaju samu Božju bit istim se pokretom ljubavi pokreću prema samoj Božjoj biti ukoliko je odijeljena od drugih, i prema tome što je neko zajedničko dobro. I budući da biva, ukoliko je zajedničko dobro, od svih naravno ljubljen; tko god ga gleda po biti, nemoguće je da ga ne ljubi. Ali oni koji ne gledaju njegovu bit, spoznaju ga po nekim pojedinačnim učincima, koji se katkad protive njihovoj volji. I tako se na ovaj način veli da mrze Boga, premda ipak, ukoliko je zajedničko dobro sviju, svaka pojedina stvar naravno ljubi Boga više nego samu sebe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.