Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 59, a. 4

Postoje li u njima srdito i požudno

Prigovor 1. Čini se da su u anđelima srdito i požudno. Veli naime Dionizije, u 4. poglavlju De divinis nominibus, da je u zlodusima nerazumna bjesnoća i bezumna požuda. No zlodusi su iste naravi s anđelima, jer grijeh u njima nije promijenio narav. Dakle, u anđelima su srdito i požudno.

Prigovor 2. Nadalje, ljubav i radost nalaze se u požudnome; srdžba pak, nada i strah u srditome. No to se u Pismima pripisuje dobrim i zlim anđelima. Dakle, u anđelima su srdito i požudno.

Prigovor 3. Nadalje, za neke se kreposti veli da su u srditome i požudnome; kao što se čini da su ljubav i umjerenost u požudnome, a nada i hrabrost u srditome. No ove su kreposti u anđelima. Dakle, u anđelima su požudno i srdito.

Naprotiv, Filozof veli u III. De anima da su srdito i požudno u osjetilnom dijelu; kojega nema u anđelima. Dakle, u njima nema srditoga i požudnoga.

Odgovaram: razumski se apetit ne dijeli na srdito i požudno, nego samo osjetilni apetit. Razlog je tomu taj što, budući da se moći ne razlikuju prema materijalnom razlikovanju objekata, nego samo prema formalnom pojmu objekta; ako nekoj moći odgovara neki objekt prema zajedničkom pojmu, neće biti razlikovanja moći prema različitosti vlastitosti koje se sadrže pod onim zajedničkim. Kao što, ako je vlastiti objekt vidne moći boja prema pojmu boje, ne razlikuju se mnoge vidne moći prema razlici bijeloga i crnoga; ali ako bi vlastiti objekt neke moći bilo bijelo ukoliko je bijelo, razlikovala bi se vidna moć bijeloga od vidne moći crnoga. Bjelodano je pak iz rečenoga da je objekt razumskoga apetita, koji se naziva volja, dobro prema općem pojmu dobra, niti može biti ikakav apetit osim za dobrim. Stoga se u razumskom dijelu apetit ne dijeli prema razlikovanju nekih pojedinačnih dobara; kao što se dijeli osjetilni apetit, koji ne gleda dobro prema općem pojmu, nego neko pojedinačno dobro. Stoga, budući da u anđelima nema osim razumskoga apetita, njihov se apetit ne dijeli na srdito i požudno, nego ostaje nepodijeljen; i naziva se volja.

Odgovor na 1. prigovor: metaforički se kaže da su bjesnoća i požuda u zlodusima, kao što se i srdžba katkad pripisuje Bogu, zbog sličnosti učinka.

Odgovor na 2. prigovor: ljubav i radost, ukoliko su strasti, nalaze se u požudnome, no ukoliko označuju jednostavan čin volje, tako su u razumskom dijelu; ukoliko je ljubiti htjeti nekome dobro, a radovati se jest počivati voljom u nekom posjedovanom dobru. I općenito ništa se od ovoga ne veli o anđelima po strasti, kako Augustin veli u IX. knjizi De civitate Dei.

Odgovor na 3. prigovor: ljubav, ukoliko je krepost, nije u požudnome, nego u volji. Jer objekt je požudnoga ugodno dobro prema osjetilu, a takvo nije božansko dobro, koje je objekt ljubavi. I istim razlogom valja reći da nada nije u srditome, jer je objekt srditoga neko osjetilno teško dobro, oko kojega nije nada koja je krepost, nego oko božanskoga teškog dobra. Umjerenost pak, ukoliko je ljudska krepost, jest oko požuda osjetilnih ugodnosti, koje pripadaju požudnoj moći. I slično tome hrabrost je oko smionosti i strahova koji su u srditome. I stoga je umjerenost, ukoliko je ljudska krepost, u požudnome, a hrabrost u srditome. No na ovaj način nisu u anđelima. U njima naime nema strasti požuda, ili straha i smionosti, koje bi trebalo po umjerenosti i hrabrosti ravnati. Nego se umjerenost u njima veli ukoliko umjereno svoju volju usklađuju prema pravilu božanske volje. A hrabrost se u njima veli ukoliko božansku volju postojano izvršavaju. Što sve biva po volji; a ne po srditome i požudnome.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.