Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 57, a. 4

Spoznaju li misli srdaca

Prigovor 1. Čini se da anđeli spoznaju misli srdaca. Kaže naime Grgur, u Moralijama, na ono iz Job 28: „Neće se s njome izjednačiti zlato ili staklo“, da će tada, naime u blaženstvu uskrsnulih, jedan „biti pronikljiv drugomu kao sam sebi, i kada se promatra razum svakoga pojedinoga, istodobno se savjest pronice“. Ali uskrsnuli će biti slični anđelima, kako se donosi u Mt 22. Dakle, jedan anđeo može vidjeti ono što je u savjesti drugoga.

Prigovor 2. Nadalje, kako se odnose likovi prema tijelima, tako se odnose shvatljivi likovi prema razumu. No kad se vidi tijelo, vidi se njegov oblik. Dakle, kad se vidi razumska supstancija, vidi se shvatljivi lik koji je u njoj. Dakle, budući da anđeo vidi drugoga anđela, i također dušu, čini se da može vidjeti misao i jednoga i drugoga.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je u našemu razumu sličnije je anđelu negoli ono što je u mašti, budući da su ova spoznata u činu, a ona pak samo u mogućnosti. Ali ono što je u mašti može se spoznati od anđela kao i tjelesne stvari, budući da je mašta moć tijela. Dakle, čini se da anđeo može spoznati misli razuma.

Naprotiv, ono što je vlastitost Božja ne pristoji anđelima. Ali spoznavati misli srdaca jest vlastitost Božja; prema onome iz Jr 17: „Opako je srce čovječje i neistraživo, tko će ga spoznati? Ja, Gospodin, koji ispitujem srca“. Dakle, anđeli ne spoznaju tajne srdaca.

Odgovaram: misao srca može se spoznati na dva načina. Na jedan način u svojemu učinku. I tako se može spoznati ne samo od anđela, nego i od čovjeka; i to utoliko istančanije ukoliko je takav učinak više skriven. Spoznaje se naime misao katkada ne samo po izvanjskome činu, nego i po promjeni lica, te također liječnici mogu neka nagnuća duše spoznati po bilu. A još mnogo više anđeli, ili također zlodusi, utoliko ukoliko istančanije uočavaju takve skrivene tjelesne promjene. Stoga Augustin kaže, u knjizi De divinatione Daemonum, da „katkada nagnuća ljudi, ne samo glasom izrečena, nego i mišlju začeta, kada se određeni znakovi u tijelu izraze iz duše, sa svom lakoćom potpuno upoznaju“, premda u knjizi Retract. kaže da ne treba tvrditi kako se to događa. Na drugi se način mogu spoznati misli kako su u razumu; i nagnuća kako su u volji. I tako samo Bog može spoznati misli srdaca i nagnuća voljâ. Čemu je razlog taj što je volja razumnoga stvorenja podložna samomu Bogu; i on sam može u nju djelovati, koji je njezin glavni predmet, kao konačni cilj; a to će dolje biti bjelodanije. I zato je ono što je u volji, ili što o samoj volji ovisi, poznato samomu Bogu. Bjelodano je pak da o samoj volji ovisi to da netko u činu nešto razmatra, jer kada netko ima habitus znanja, ili shvatljive likove koji u njemu postoje, služi se njima kada hoće. I zato Apostol kaže, u 1 Kor 2, da „što je u čovjeku nitko ne zna osim duha čovjekova koji je u njemu“.

Odgovor na 1. prigovor: sada se misao jednoga čovjeka ne spoznaje od drugoga zbog dvostruke zapreke, naime zbog grubosti tijela, i zbog volje koja zatvara svoje tajne. Prva će se pak zapreka ukloniti u uskrsnuću, a nema je u anđelima. No druga će zapreka ostati poslije uskrsnuća, i sada je u anđelima. Pa ipak će svojstvo uma, s obzirom na mjeru milosti i slave, predočivati sjaj tijela. I tako će jedan moći vidjeti um drugoga.

Odgovor na 2. prigovor: premda jedan anđeo vidi shvatljive likove drugoga, po tome što se način shvatljivih likova, prema većoj i manjoj općenitosti, razmjerava s plemenitošću supstancijâ; ipak ne slijedi da jedan spoznaje kako se drugi tim shvatljivim likovima služi u činu razmatrajući.

Odgovor na 3. prigovor: životinjska težnja nije gospodarica svojega čina, nego slijedi dojam drugoga tjelesnoga ili duhovnoga uzroka. Budući dakle da anđeli spoznaju tjelesne stvari i njihove rasporede, mogu po tome spoznati ono što je u težnji i u maštovitu shvaćanju nerazumnih životinja; i također ljudî, prema tome kako u njima katkada osjetilna težnja prelazi u čin slijedeći neki tjelesni dojam, kao što je u nerazumnih životinja uvijek. Ipak nije nužno da anđeli spoznaju pokret osjetilne težnje i maštovito shvaćanje čovjeka prema tome kako ih pokreću volja i razum, jer i niži dio duše na neki način sudjeluje u razumu, kao onaj koji sluša zapovjednika, kako se kaže u I. Ethic. Niti ipak slijedi: ako anđeo spoznaje ono što je u osjetilnoj težnji ili mašti čovjeka, da spoznaje ono što je u misli ili volji, jer razum ili volja nije podložna osjetilnoj težnji i mašti, nego se njima može na različite načine služiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.