I, q. 57, a. 2
Spoznaju li pojedinačnosti
Prigovor 1. Čini se da anđeo ne spoznaje pojedinačnosti. Kaže naime Filozof, u I. Physic., da je osjetilo za pojedinačnosti, dok je razum (ili um) za općenitosti. U anđelima pak nema spoznajne snage osim umne, kako je očito iz prethodnoga. Dakle, ne spoznaju pojedinačnosti.
Prigovor 2. Nadalje, svaka je spoznaja po nekome suobličenju onoga koji spoznaje sa spoznatim. Ali ne čini se da može postojati neko suobličenje anđela s pojedinačnim ukoliko je pojedinačno, budući da je anđeo nematerijalan, kako je gore rečeno, dok je počelo pojedinačnosti tvar. Dakle, anđeo ne može spoznati pojedinačnosti.
Prigovor 3. Nadalje, ako anđeo zna pojedinačnosti, ili po pojedinačnim likovima, ili po općim likovima. Ne po pojedinačnima, jer bi tako morao imati beskonačne likove. A niti po općima, jer opće nije dostatno počelo spoznavanja pojedinačnoga ukoliko je pojedinačno, budući da se u općemu pojedinačnosti ne spoznaju osim u mogućnosti. Dakle, anđeo ne spoznaje pojedinačnosti.
Naprotiv, nitko ne može čuvati ono što ne poznaje. Ali anđeli čuvaju pojedinačne ljude, prema onome iz Ps 90: „Anđelima je svojim zapovjedio za tebe“ itd. Dakle, anđeli spoznaju pojedinačnosti.
Odgovaram: neki su potpuno uskratili anđelima spoznaju pojedinačnosti. Ali to ponajprije vrijeđa katoličku vjeru, koja drži da se ovim nižim stvarima upravlja po anđelima, prema onome iz Heb 1: „Svi su oni poslužnički duhovi“. Kad pak ne bi imali znanje o pojedinačnostima, nikakvu providnost ne bi mogli imati o onome što se u ovome svijetu čini; budući da su čini svojstveni pojedinačnostima. A to je protiv onoga što se kaže u Prop 5: „Ne reci pred anđelom: nema providnosti“. Drugo, to također vrijeđa pouke filozofije, prema kojima se anđeli postavljaju pokretačima nebeskih sfera, i da ih pokreću po razumu i volji. I zato su drugi rekli da anđeo doduše ima spoznaju pojedinačnosti, ali u općim uzrocima, na koje se svode svi pojedinačni učinci, kao kad bi astrolog prosudio o nekoj budućoj pomrčini po rasporedu nebeskih gibanja. Ali ta tvrdnja ne izbjegava navedene neprikladnosti, jer tako spoznati pojedinačno u općim uzrocima ne znači spoznati ga kako je pojedinačno, to jest kako je ovdje i sada. Astrolog naime spoznajući buduću pomrčinu po proračunu nebeskih gibanja zna je u općemu; a ne kako je ovdje i sada, osim ako primi po osjetilu. Upravljanje pak i providnost i gibanje odnose se na pojedinačnosti, kako su ovdje i sada. I zato valja drukčije reći da kao što čovjek različitim spoznajnim snagama spoznaje sve rodove stvarî, razumom doduše općenite i nematerijalne, a osjetilom pak pojedinačne i tjelesne; tako anđeo po jednoj umnoj snazi spoznaje oboje. To naime red stvarî nosi da što je god nešto više, ima moć više sjedinjenu i koja se na više toga proteže, kao što je u samome čovjeku očito da opće osjetilo, koje je više od vlastitoga osjetila, premda je jedna moć, sve spoznaje što se spoznaje po pet izvanjskih osjetila, i neka druga koja nijedno izvanjsko osjetilo ne spoznaje, naime razliku bijeloga i slatkoga. I slično je uočiti i u drugome. Stoga, budući da je anđeo redom naravi iznad čovjeka, neprikladno je reći da čovjek bilo kojom svojom moći spoznaje nešto što anđeo po jednoj svojoj spoznajnoj snazi, to jest razumu, ne bi spoznao. Stoga Aristotel drži neprikladnim da razdor, koji mi znamo, Bog ne bi poznavao; kako je očito u I. De anima i u III. Metaphys. Način pak kojim anđelov razum spoznaje pojedinačnosti može se razmotriti iz toga što, kao što od Boga istječu stvari da subsistiraju u vlastitim naravima, tako također da budu u anđeoskoj spoznaji. Bjelodano je pak da od Boga istječe u stvarima ne samo ono što pripada općoj naravi, nego i ono što su počela individuacije, on je naime uzrok čitave supstancije stvari, i s obzirom na tvar i s obzirom na oblik. I prema tome kako uzrokuje, tako i spoznaje, jer njegovo je znanje uzrok stvari, kako je gore pokazano. Kao što je dakle Bog po svojoj biti, po kojoj sve uzrokuje, sličnost svega, i po njoj sve spoznaje ne samo s obzirom na opće naravi, nego i s obzirom na pojedinačnost; tako anđeli po likovima od Boga usađenima spoznaju stvari ne samo s obzirom na opću narav, nego i prema njihovoj pojedinačnosti, ukoliko su određena umnožena predočenja one jedincate i jednostavne biti.
Odgovor na 1. prigovor: Filozof govori o našemu razumu, koji ne spoznaje stvari osim apstrahirajući; i samom apstrakcijom od materijalnih uvjeta ono što se apstrahira biva opće. Taj pak način spoznavanja ne pristoji anđelima, kako je gore rečeno, i zato nije isti razlog.
Odgovor na 2. prigovor: prema svojoj naravi anđeli se ne suobličuju materijalnim stvarima kao što se nešto suobličuje nečemu prema slaganju u rodu ili u vrsti, ili u akcidentu; nego kao što više biće ima sličnost s nižim, poput sunca s vatrom. I po ovome također načinu u Bogu je sličnost svega, i s obzirom na oblik i s obzirom na tvar, ukoliko u njemu prethodno postoji kao u uzroku što se god u stvarima nalazi. I po istom razlogu likovi anđelova razuma, koji su određene izvedene sličnosti iz božanske biti, jesu sličnosti stvarî ne samo s obzirom na oblik, nego i s obzirom na tvar.
Odgovor na 3. prigovor: anđeli spoznaju pojedinačnosti po općim oblicima, koji su ipak sličnosti stvarî i s obzirom na opća počela i s obzirom na počela individuacije. Kako se pak po istome liku mnoga bića mogu spoznati, već je gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.