Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 56, a. 2

Spoznaje li jedan drugoga

Prigovor 1. Čini se da jedan anđeo ne spoznaje drugoga. Kaže naime Filozof, u III. De anima, da kad bi ljudski razum imao u sebi neku narav od broja naravi osjetnih stvari, ta narav koja iznutra postoji priječila bi pojavljivanje izvanjskih, kao što također kad bi zjenica bila obojena nekom bojom, ne bi mogla vidjeti svaku boju. Ali kako se odnosi ljudski razum prema spoznavanju tjelesnih stvari, tako se odnosi anđeoski razum prema spoznavanju nematerijalnih stvari. Budući dakle da anđeoski razum ima u sebi neku određenu narav od broja onih naravi, čini se da druge ne može spoznati.

Prigovor 2. Nadalje, u knjizi De causis kaže se da „svaka inteligencija zna ono što je iznad nje, ukoliko je uzrokovana od njega; i ono što je pod njom, ukoliko je njegov uzrok“. Ali jedan anđeo nije uzrok drugoga. Dakle, jedan anđeo ne spoznaje drugoga.

Prigovor 3. Nadalje, jedan anđeo ne može spoznati drugoga po biti samoga anđela koji spoznaje, budući da je svaka spoznaja prema razlogu sličnosti, a bit anđela koji spoznaje nije slična biti spoznatoga anđela osim u rodu, kako je bjelodano iz gore rečenoga; iz čega bi slijedilo da jedan anđeo ne bi imao o drugome vlastitu spoznaju, nego samo općenitu. Slično također ne može se reći da jedan anđeo spoznaje drugoga po biti spoznatoga anđela, jer ono čime razum spoznaje unutrašnje je razumu; a samo Trojstvo prodire u um. Slično se također ne može reći da jedan spoznaje drugoga po liku, jer se taj lik ne bi razlikovao od shvaćenoga anđela, budući da je oboje nematerijalno. Nipošto se dakle ne čini da jedan anđeo može spoznati drugoga.

Prigovor 4. Nadalje, ako jedan anđeo spoznaje drugoga, ili bi to bilo po urođenome liku, i tako bi slijedilo da, kad bi Bog sada iznova stvorio nekoga anđela, on ne bi mogao biti spoznat od onih koji sada jesu. Ili po liku stečenome od stvari, i tako bi slijedilo da viši anđeli ne bi mogli spoznati niže, od kojih ništa ne primaju. Nipošto se dakle ne čini da jedan anđeo spoznaje drugoga.

Naprotiv, kaže se u knjizi De causis da „svaka inteligencija zna stvari koje ne propadaju“.

Odgovaram: kako Augustin kaže, u II. Super Gen. ad litt., ono što je u Riječi Božjoj odvijeka prethodno postojalo dvostruko je od nje isteklo: na jedan način u anđeoski razum; na drugi način da bi subsistiralo u vlastitim naravima. U anđeoski su pak razum proizišle po tome što je Bog anđeoskomu umu utisnuo sličnosti stvarî koje je proizveo u naravnome bitku. U Riječi pak Božjoj odvijeka su postojali ne samo pojmovi tjelesnih stvari, nego i pojmovi svih duhovnih stvorenja. Tako su dakle svakomu pojedinomu od duhovnih stvorenja od Riječi Božje utisnuti svi pojmovi svih stvari, kako tjelesnih tako i duhovnih. Tako ipak da je svakomu pojedinomu anđelu utisnut pojam njegove vrste prema naravnome i shvatljivome bitku istodobno, tako naime da u naravi svoje vrste subsistira i po njoj sebe spoznaje; a drugih pak naravi, kako duhovnih tako i tjelesnih, pojmovi su mu utisnuti samo prema shvatljivome bitku, kako bi naime po takvim utisnutim likovima spoznavao kako tjelesna tako i duhovna stvorenja.

Odgovor na 1. prigovor: duhovne se naravi anđelâ međusobno razlikuju određenim redom, kako je gore rečeno. I tako narav jednoga anđela ne priječi njegov razum od spoznavanja drugih naravi anđelâ, budući da kako viši tako i niži imaju srodnost s njegovom naravi, dok razlika postoji samo prema različitim stupnjevima savršenosti.

Odgovor na 2. prigovor: pojam uzroka i uzrokovanoga ne pridonosi tomu da jedan anđeo spoznaje drugoga, osim po razlogu sličnosti, ukoliko su uzrok i uzrokovano slični. I zato, ako se među anđelima postavi sličnost bez uzročnosti, ostat će u jednome spoznaja drugoga.

Odgovor na 3. prigovor: jedan anđeo spoznaje drugoga po njegovu liku koji postoji u njegovu razumu, a koji se razlikuje od anđela čija je sličnost ne prema materijalnome i nematerijalnome bitku, nego prema naravnome i intencionalnome bitku. Naime sam je anđeo subsistentni oblik u naravnome bitku, ali ne njegov lik koji je u razumu drugoga anđela, nego ondje ima samo shvatljivi bitak. Kao što i oblik boje na zidu ima naravni bitak, dok u prijenosnome mediju ima samo intencionalni bitak.

Odgovor na 4. prigovor: Bog je svako pojedino stvorenje načinio razmjernim svemiru koji je naumio načiniti. I zato, kad bi Bog bio odredio načiniti više anđela ili više naravi stvarî, više bi shvatljivih likova utisnuo anđeoskim umovima. Kao kad bi graditelj htio načiniti veću kuću, načinio bi veći temelj. Stoga je istoga razloga to da Bog doda neko stvorenje svemiru, i neki shvatljivi lik anđelu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.