I, q. 55, a. 2
Ako po likovima, po sunaravnim li likovima, ili po likovima preuzetima od stvarî
Prigovor 1. Čini se da anđeli spoznaju po likovima preuzetima od stvarî. Sve naime što se spoznaje, po nekoj svojoj sličnosti spoznaje se u onome koji spoznaje. Sličnost pak nečega koja postoji u drugome ili je ondje na način uzora, tako da ta sličnost bude uzrok stvari, ili je ondje na način slike, tako da bude uzrokovana od stvari. Mora dakle svako znanje onoga koji spoznaje ili biti uzrok spoznate stvari, ili biti uzrokovano od stvari. Ali anđelovo znanje nije uzrok stvarî koje postoje u naravi, nego samo božansko znanje. Dakle, likovi po kojima anđeoski razum spoznaje moraju biti preuzeti od stvarî.
Prigovor 2. Nadalje, anđeoska je svjetlost jača negoli svjetlost djelatnoga razuma u duši. Ali svjetlost djelatnoga razuma apstrahira shvatljive likove od predodžaba. Dakle, svjetlost anđeoskoga razuma može apstrahirati likove također od samih osjetnih stvarî. I tako ništa ne priječi reći da anđeo spoznaje po likovima preuzetima od stvarî.
Prigovor 3. Nadalje, likovi koji su u razumu podjednako se odnose prema prisutnomu i udaljenomu, osim ukoliko se preuzimaju od osjetnih stvarî. Ako dakle anđeo ne spoznaje po likovima preuzetima od stvarî, njegova bi se spoznaja podjednako odnosila prema bliskome i udaljenome, i tako bi se uzalud mjesno kretao.
Naprotiv, Dionizije kaže, u VII. pogl. De div. nom., da „anđeli ne sabiru božansku spoznaju od djeljivih stvarî, ili od osjetnih“.
Odgovaram: likovi po kojima anđeli spoznaju nisu preuzeti od stvarî, nego su im sunaravni. Tako naime valja shvatiti razlikovanje i red duhovnih supstancija, kako je razlikovanje i red tjelesnih. Najviša naime tijela imaju mogućnost u svojoj naravi potpuno usavršenu po obliku, dok se u nižim tijelima mogućnost tvari ne usavršuje potpuno po obliku, nego prima čas jedan, čas drugi oblik, od nekoga djelatnika. Slično i niže umne supstancije, naime ljudske duše, imaju umnu moć koja nije naravno potpuna; nego se u njima upotpunjuje sukcesivno, po tome što primaju shvatljive likove od stvarî. Umna pak moć u višim duhovnim supstancijama, to jest u anđelima, naravno je potpuna po shvatljivim likovima, ukoliko imaju sunaravne shvatljive likove za spoznavanje svega onoga što naravno mogu spoznati. I to se također očituje iz samoga načina bivanja takvih supstancija. Niže naime duhovne supstancije, naime duše, imaju bitak srodan tijelu, ukoliko su oblici tijelâ, i zato im iz samoga načina bivanja pristoji da od tijelâ i po tijelima postižu svoje shvatljivo usavršenje, inače bi se uzalud sjedinjavale s tijelima. Više pak supstancije, to jest anđeli, posve su slobodne od tijelâ, nematerijalno i u shvatljivome bitku subsistirajući, i zato svoje shvatljivo usavršenje postižu po shvatljivome istjecanju, kojim su od Boga primili likove spoznatih stvarî istodobno s umnom naravi. Stoga Augustin kaže, u II. Super Gen. ad litt., da se „ostalo, što je ispod anđelâ, tako stvara da najprije nastane u spoznaji razumnoga stvorenja, a zatim u svojemu rodu“.
Odgovor na 1. prigovor: u anđelovu su umu sličnosti stvorenjâ ne doduše preuzete od samih stvorenja, nego od Boga, koji je uzrok stvorenjâ, i u kojemu ponajprije sličnosti stvarî postoje. Stoga Augustin kaže, u istoj knjizi, da „kao što je razlog kojim se stvorenje sazda prije u Riječi Božjoj negoli samo stvorenje koje se sazda, tako i spoznaja istoga razloga najprije biva u umnome stvorenju, a zatim je samo sazdavanje stvorenja“.
Odgovor na 2. prigovor: od krajnosti do krajnosti ne dolazi se osim po sredini. Bitak pak oblika u mašti, koji je doduše bez tvari, no ipak ne bez tvarnih uvjeta, posredan je između bitka oblika koji je u tvari i bitka oblika koji je u razumu po apstrakciji od tvari i od tvarnih uvjeta. Stoga koliko god bio moćan anđeoski razum, ne bi mogao materijalne oblike svesti na shvatljivi bitak kad ih najprije ne bi sveo na bitak zamišljenih oblika. Što je nemoguće, budući da nema maštu, kako je rečeno. Kad bi se također uzelo da bi mogao apstrahirati shvatljive likove od materijalnih stvarî, ipak ne bi apstrahirao, jer ih ne bi trebao, budući da ima sunaravne shvatljive likove.
Odgovor na 3. prigovor: anđelova se spoznaja podjednako odnosi prema udaljenome i bliskome prema mjestu. Nije ipak zbog toga njegovo mjesno kretanje uzalud, ne kreće se naime mjesno radi primanja spoznaje, nego radi izvršavanja nečega u mjestu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.