I, q. 53, a. 3
Biva li gibanje anđela u vremenu ili u trenutku
Prigovor 1. Čini se da je anđelovo kretanje u trenutku. Što je naime moć pokretača jača, a pokretano se manje odupire pokretaču, to je gibanje brže. Ali moć anđela koji pokreće samoga sebe nerazmjerno nadilazi moć koja pokreće neko tijelo. Razmjer pak brzina biva prema smanjenju vremena. A svako se vrijeme može razmjeriti sa svakim vremenom. Ako se dakle neko tijelo kreće u vremenu, anđeo se kreće u trenutku.
Prigovor 2. Nadalje, anđelovo je kretanje jednostavnije negoli ijedna tjelesna promjena. Ali neka tjelesna promjena biva u trenutku, kao osvjetljenje, kako zato što se nešto ne osvjetljuje sukcesivno, kao što se zagrijava sukcesivno; tako i zato što zraka ne dopire prije do bližega negoli do dalekoga. Dakle, mnogo više anđelovo je kretanje u trenutku.
Prigovor 3. Nadalje, ako se anđeo kreće u vremenu s mjesta na mjesto, bjelodano je da je u posljednjemu trenutku toga vremena u odredišnoj točki, a u čitavome prethodnom vremenu ili je na neposredno prethodnome mjestu, koje se uzima kao polazna točka; ili je dijelom u jednome a dijelom u drugome. Ako je pak dijelom u jednome a dijelom u drugome, slijedi da je djeljiv, što je nemoguće. Dakle, u čitavome prethodnom vremenu jest u polaznoj točki. Dakle, miruje ondje, budući da mirovati znači na istome biti sada i prije, kako je rečeno. I tako slijedi da se ne kreće osim u posljednjemu trenutku vremena.
Naprotiv, u svakoj promjeni postoji prije i poslije. Ali prije i poslije u gibanju broji se prema vremenu. Dakle, svako je gibanje u vremenu, pa i gibanje anđela; budući da je u njemu prije i poslije.
Odgovaram: neki su rekli da je anđelovo mjesno kretanje u trenutku. Govorili su naime da je, kada se anđeo kreće iz jednoga mjesta u drugo, u čitavome prethodnom vremenu anđeo u polaznoj točki, a u posljednjemu trenutku toga vremena u odredišnoj točki. Niti mora biti neko posredno između dviju točaka; kao što nema ničega posrednoga između vremena i svršetka vremena. Između dva pak „sada“ vremena nalazi se posredno vrijeme, stoga kažu da se ne može navesti posljednje „sada“ u kojemu je bio u polaznoj točki. Kao što se u osvjetljenju, i u bitnome nastanku vatre, ne može navesti posljednji trenutak u kojemu je zrak bio taman, ili u kojemu je tvar bila pod lišenošću oblika vatre, nego se može navesti posljednje vrijeme, tako da je u posljednjemu trenutku toga vremena ili svjetlost u zraku, ili oblik vatre u tvari. I tako se osvjetljenje i bitni nastanak nazivaju trenutačnim gibanjima. Ali to nema mjesta u ovoj temi. Što se ovako pokazuje. Od pojma je naime mirovanja da se ono što miruje ne odnosi drukčije sada i prije, i zato u svakome pojedinom „sada“ vremena koje mjeri mirovanje, ono što miruje jest u istome: i u prvome, i u srednjemu, i u posljednjemu. Ali od pojma je gibanja da se ono što se kreće odnosi drukčije sada i prije, i zato u svakome pojedinom „sada“ vremena koje mjeri gibanje, pokretano se biće nalazi u drugome i drugome stanju, stoga u posljednjemu „sada“ mora imati oblik koji prije nije imalo. I tako je očito da mirovati u čitavome vremenu u nečemu, recimo u bjelini, znači biti u tome u svakome pojedinom trenutku toga vremena, stoga nije moguće da nešto u čitavome prethodnom vremenu miruje u jednoj krajnjoj točki, a poslije u posljednjemu trenutku toga vremena bude u drugoj krajnjoj točki. Ali to je moguće u gibanju, jer kretati se u čitavome nekome vremenu ne znači biti u istome stanju u svakome pojedinom trenutku toga vremena. Sve su dakle takve trenutačne promjene svršetci neprekinutoga gibanja, kao što je nastanak svršetak preinake tvari, a osvjetljenje svršetak mjesnoga kretanja tijela koje osvjetljuje. Anđelovo pak mjesno kretanje nije svršetak nekoga drugoga neprekinutoga gibanja, nego postoji po sebi, ne oviseći ni o kakvu drugom kretanju. Stoga je nemoguće reći da u čitavome vremenu bude na nekome mjestu, a u posljednjemu „sada“ na drugome mjestu. Nego valja označiti „sada“ u kojemu je posljednji put bio na prethodnome mjestu. Gdje se pak nalaze mnoga „sada“ koja se uzajamno nasljeđuju, ondje po nužnosti postoji vrijeme, budući da vrijeme nije ništa drugo doli brojenje ranijega i kasnijega u gibanju. Stoga preostaje da je anđelovo kretanje u vremenu. U neprekinutome doduše vremenu ako je njegovo kretanje neprekinuto; u prekinutome pak ako kretanje nije neprekinuto (na oba se naime načina događa da bude anđelovo kretanje, kako je rečeno), jer neprekinutost vremena potječe iz neprekinutosti kretanja, kako se kaže u IV. Physic. Ali to vrijeme, bilo da je neprekinuto vrijeme ili ne, nije isto s vremenom koje mjeri gibanje neba, i kojim se mjere sve tjelesne stvari, koje imaju promjenjivost iz gibanja neba. Anđelovo naime kretanje ne ovisi o gibanju neba.
Odgovor na 1. prigovor: ako vrijeme kretanja anđela nije neprekinuto, nego određeni slijed samih „sada“, neće imati razmjera prema vremenu koje mjeri gibanje tjelesnih bića, a koje je neprekinuto, budući da nije istoga pojma. Ako pak jest neprekinuto, jest doduše razmjerno, ne doduše zbog razmjera pokretača i pokretanoga, nego zbog razmjera veličinâ u kojima je kretanje. A k tome, brzina anđelova kretanja nije prema količini njegove moći; nego prema određenju njegove volje.
Odgovor na 2. prigovor: osvjetljenje je svršetak kretanja; i promjena je stanja, a ne mjesno kretanje, tako da bi se shvatilo da se svjetlost prije kreće k bližemu negoli k dalekomu. Anđelovo je pak kretanje mjesno, i nije svršetak kretanja. Stoga nije slično.
Odgovor na 3. prigovor: taj prigovor polazi od neprekinutoga vremena. Vrijeme pak kretanja anđela može biti prekinuto. I tako anđeo u jednome trenutku može biti na jednome mjestu, a u drugome trenutku na drugome mjestu, bez postojanja ikakva posrednoga vremena. Ako pak vrijeme kretanja anđela jest neprekinuto, anđeo se u čitavome vremenu koje prethodi posljednjemu „sada“ mijenja kroz beskonačna mjesta, kako je prije izloženo. Ipak je dijelom u jednome od neprekinutih mjesta a dijelom u drugome, ne zato što bi njegova supstancija bila djeljiva; nego jer se njegova moć primjenjuje na dio prvoga mjesta i na dio drugoga, kako je također gore rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.