I, q. 5, a. 4
Na koji se uzrok svodi pojam dobra
Prigovor 1. Čini se da dobro nema pojam svršnoga uzroka, nego radije drugih. Kako naime kaže Dionizije u 4. poglavlju De div. nom., „dobro se hvali kao lijepo“. No lijepo uključuje pojam formalnoga uzroka. Dakle, dobro ima pojam formalnoga uzroka.
Prigovor 2. Nadalje, dobro je sklono širenju svojega bitka, kako se shvaća iz Dionizijevih riječi kojima kaže da je „dobro ono iz čega sve opstoji i jest“. No biti sklon širenju uključuje pojam djelatnoga uzroka. Dakle, dobro ima pojam djelatnoga uzroka.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u I De doctr. Christ. da „zato što je Bog dobar, mi jesmo“. No iz Boga jesmo kao iz djelatnoga uzroka. Dakle, dobro uključuje pojam djelatnoga uzroka.
Naprotiv, Filozof kaže u II. Physic. da je „ono radi čega uzrok, kao svrha i dobro drugih“. Dobro dakle ima pojam svršnoga uzroka.
Odgovaram: budući da je dobro ono za čime sve teži, a to ima pojam svrhe; bjelodano je da dobro uključuje pojam svrhe. Pa ipak pojam dobra pretpostavlja pojam djelatnoga uzroka i pojam formalnoga uzroka. Vidimo naime da ono što je prvo u uzrokovanju, posljednje je u uzrokovanome, vatra naime prije grije nego što uvodi oblik vatre, premda toplina u vatri slijedi supstancijalni oblik. U uzrokovanju se pak ponajprije nalazi dobro i svrha, koja pokreće djelatnika; drugo, djelovanje djelatnika, koje pokreće k obliku; treće dolazi oblik. Stoga obrnuto mora biti u uzrokovanome, da prva bude sama forma, po kojoj jest biće; drugo se u njoj razmatra djelatna moć, prema tome što je savršena u bitku (jer svaka je pojedina stvar tada savršena kada može sebi slično učiniti, kako kaže Filozof u IV Meteor.); treće slijedi pojam dobra, po kojemu se u biću utemeljuje savršenstvo.
Odgovor na 1. prigovor: lijepo i dobro u subjektu su uistinu isto, jer se temelje na istoj stvari, naime na obliku, i zbog toga se dobro hvali kao lijepo. No po razumu se razlikuju. Naime, dobro se vlastito odnosi na težnju, dobro je naime ono za čime sve teži. I stoga ima pojam svrhe, naime težnja je takoreći neko kretanje k stvari. Lijepo se pak odnosi na spoznajnu moć, lijepim se naime naziva ono što viđeno ugađa. Stoga se lijepo sastoji u dužnom razmjeru, jer osjetilo uživa u dužno razmjernim stvarima, kao u sebi sličnima; naime i osjetilo je određeni razum, i svaka spoznajna moć. I budući da spoznaja biva po prispodobljivanju, a sličnost se odnosi na oblik, lijepo vlastito pripada pojmu formalnoga uzroka.
Odgovor na 2. prigovor: za dobro se kaže da je sklono širenju svojega bitka na onaj način na koji se za svrhu kaže da pokreće.
Odgovor na 3. prigovor: svatko tko ima volju naziva se dobrim ukoliko ima dobru volju, jer po volji služimo se svime što je u nama. Stoga se dobrim čovjekom ne naziva onaj koji ima dobar razum, nego onaj koji ima dobru volju. Volja se pak odnosi na svrhu kao na vlastiti objekt, i tako se ono što se kaže, zato što je Bog dobar, jesmo, odnosi na svršni uzrok.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.