I, q. 49, a. 3
Postoji li neko vrhovno zlo, koje bi bilo prvi uzrok svih zala
Prigovor 1. Čini se da postoji jedno vrhovno zlo, koje je uzrok svakoga zla. Suprotnih naime učinaka suprotni su uzroci. Ali u stvarima se nalazi opreka, prema onome iz Sir 33: „Nasuprot zlu dobro je, i nasuprot životu smrt; tako i nasuprot pravednu čovjeku grješnik“. Dakle, postoje oprečna počela, jedno dobra, a drugo zla.
Prigovor 2. Nadalje, ako je jedno od oprečnih u naravi stvarî, i drugo je, kako se kaže u II. De caelo et mundo. Ali vrhovno dobro jest u naravi stvarî, koje je uzrok svakoga dobra, kako je gore pokazano. Dakle, postoji i njemu oprečno vrhovno zlo, uzrok svakoga zla.
Prigovor 3. Nadalje, kao što se u stvarima nalazi dobro i bolje, tako zlo i gore. Ali dobro i bolje izriču se s obzirom na najbolje. Dakle, zlo i gore izriču se s obzirom na neko vrhovno zlo.
Prigovor 4. Nadalje, sve što postoji po sudioništvu svodi se na ono što postoji po biti. Ali stvari koje su zle kod nas nisu zle po biti, nego po sudioništvu. Dakle, može se naći neko vrhovno zlo po biti, koje je uzrok svakoga zla.
Prigovor 5. Nadalje, sve što postoji po akcidentu svodi se na ono što postoji po sebi. Ali dobro je uzrok zla po akcidentu. Dakle, valja postaviti neko vrhovno zlo, koje bi bilo uzrok zala po sebi. Niti se može reći da zlo nema uzroka po sebi, nego samo po akcidentu, jer bi slijedilo da zlo ne bi bilo u većini slučajeva, nego u manjini.
Prigovor 6. Nadalje, zlo učinka svodi se na zlo uzroka, jer manjkav je učinak od manjkava uzroka, kako je gore rečeno. Ali u tome se ne ide u beskonačnost. Dakle, valja postaviti jedno prvo zlo, koje bi bilo uzrok svakoga zla.
Naprotiv, vrhovno dobro jest uzrok svakoga bića, kako je gore pokazano. Dakle, ne može postojati neko njemu oprečno počelo, koje bi bilo uzrok zala.
Odgovaram: iz rečenoga je bjelodano da nema jednoga prvoga počela zala, kao što postoji jedno prvo počelo dobara. Prvo doduše jer je prvo počelo dobara po biti dobro, kako je gore pokazano. Ništa pak ne može biti po svojoj biti zlo, pokazano je naime da je svako biće, ukoliko je biće, dobro; te da zlo nije doli u dobru kao u subjektu. Drugo, jer je prvo počelo dobara vrhovno i savršeno dobro, koje u sebi unaprijed ima svu dobrotu, kako je gore pokazano. Vrhovno pak zlo ne može postojati, jer, kako je pokazano, makar zlo uvijek umanjivalo dobro, nikada ga ipak ne može posve uništiti; i tako, budući da uvijek ostaje dobro, ne može ništa biti potpuno i savršeno zlo. Zbog čega Filozof kaže, u IV. Ethic., da „ako zlo bude potpuno, samo će sebe uništiti“, jer kad se uništi sve dobro (što se zahtijeva za cjelovitost zla), oduzima se također samo zlo, čiji je subjekt dobro. Treće, jer se pojam zla protivi pojmu prvoga počela. Kako zato što se svako zlo uzrokuje iz dobra, kako je gore pokazano; tako i zato što zlo ne može biti uzrok osim po akcidentu, pa tako ne može biti prvi uzrok, jer je uzrok po akcidentu kasniji od onoga koji je po sebi, kako je bjelodano u II. Physic. Oni pak koji su postavili dva prva počela, jedno dobro a drugo zlo, iz istoga su korijena upali u tu zabludu iz kojega su i druge neobične tvrdnje drevnih mislilaca potekle, jer naime nisu razmatrali sveopći uzrok čitavoga bića, nego samo posebne uzroke posebnih učinaka. Zbog toga su naime, ako su našli da je nešto po snazi svoje naravi škodljivo nekoj stvari, procijenili da je narav te stvari zla, recimo ako tko rekne da je narav vatre zla jer je spalila kuću nekoga siromaha. Sud pak o dobroti neke stvari ne valja uzeti prema usmjerenosti k nečemu pojedinačnomu; nego prema njoj samoj, i prema usmjerenosti k čitavomu svemiru, u kojemu svaka stvar najuređenije drži svoje mjesto, kako je očito iz rečenoga. Slično također, jer su pronašli dva suprotna posebna uzroka za dva posebna suprotna učinka, nisu znali svesti suprotne posebne uzroke na sveopći zajednički uzrok. I zato su sve do prvih počelâ prosudili da se nalazi oprečnost u uzrocima. Ali budući da se sve suprotnosti slažu u jednome zajedničkome, nužno je u njima, iznad vlastitih suprotnih uzroka, naći jedan zajednički uzrok, kao što se iznad suprotnih kakvoća elemenata nalazi snaga nebeskoga tijela. I slično iznad svega što na bilo koji način postoji nalazi se jedno prvo počelo bivanja, kako je gore pokazano.
Odgovor na 1. prigovor: suprotnosti se slažu u jednome rodu, i također se slažu u pojmu bivanja. I zato, premda imaju posebne suprotne uzroke, ipak valja doći do jednoga prvoga zajedničkoga uzroka.
Odgovor na 2. prigovor: lišenost i habitus rođeni su nastajati oko istoga. Subjekt je pak lišenosti biće u mogućnosti, kako je rečeno. Stoga, budući da je zlo lišenost dobra, kako je očito iz rečenoga, opire se onomu dobru kojemu je pridružena mogućnost, ali ne vrhovnomu dobru, koje je čisti čin.
Odgovor na 3. prigovor: svaka se stvar pojačava prema vlastitomu pojmu. No kao što je oblik određeno savršenstvo, tako je lišenost određeno uklanjanje. Stoga se svaki oblik i savršenstvo i dobro približavanjem k savršenomu cilju pojačava, dok se lišenost i zlo pojačavaju udaljavanjem od cilja. Stoga se ne govori zlo i gore po približavanju k vrhovnomu zlu, kao što se govori dobro i bolje po približavanju k vrhovnomu dobru.
Odgovor na 4. prigovor: nijedno se biće ne naziva zlim po sudioništvu, nego po lišenosti sudioništva. Stoga se ne mora izvršiti svođenje na nešto što bi po biti bilo zlo.
Odgovor na 5. prigovor: zlo ne može imati uzrok osim po akcidentu, kako je gore pokazano. Stoga je nemoguće izvršiti svođenje na nešto što bi po sebi bilo uzrok zla. Ono pak što se kaže, da je zlo u većini slučajeva, jednostavno je neistinito. Naime nastajuća i propadljiva bića, u kojima se jedino događa da bude zlo naravi, neznatan su dio čitavoga svemira. I opet, u svakoj pojedinoj vrsti nedostatak se naravi događa u manjini slučajeva. Samo se pak u ljudima čini da je zlo u većini slučajeva, jer čovjekovo dobro prema osjetilu nije dobro čovjeka ukoliko je čovjek, to jest prema razumu; a većina slijedi osjetilo negoli razum.
Odgovor na 6. prigovor: u uzrocima zla ne ide se u beskonačnost, nego valja svesti sva zla na neki dobar uzrok, iz kojega po akcidentu slijedi zlo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.