Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 49, a. 2

Je li vrhovno dobro, koje je Bog, uzrok zla

Prigovor 1. Čini se da je vrhovno dobro, koje je Bog, uzrok zla. Kaže se naime u Iz 45: „Ja sam Gospodin, i nema drugoga Boga, koji tvorim svjetlost i stvaram tamu, koji činim mir i stvaram zlo“. I u Am 3: „Hoće li biti zla u gradu, a da ga Gospodin ne učini?“

Prigovor 2. Nadalje, učinak drugoga uzroka svodi se na prvi uzrok. Ali dobro je uzrok zla, kako je rečeno. Budući dakle da je uzrok svakoga dobra Bog, kako je gore pokazano, slijedi da je i svako zlo od Boga.

Prigovor 3. Nadalje, kako se kaže u II. Physic., isto je uzrok spasa lađe i propasti. Ali Bog je uzrok spasa svih stvarî. Dakle, on sam jest uzrok svake propasti i zla.

Naprotiv, Augustin kaže, u knjizi De octoginta tribus quaestionibus, da „Bog nije začetnik zla, jer nije uzrok težnje k nebitku“.

Odgovaram: kako je iz rečenoga očito, zlo koje se sastoji u nedostatku djelovanja uvijek se uzrokuje iz nedostatka djelatnika. U Bogu pak nema nikakva nedostatka, nego najviše savršenstvo, kako je gore pokazano. Stoga se zlo koje se sastoji u nedostatku djelovanja, ili koje se uzrokuje iz nedostatka djelatnika, ne svodi na Boga kao na uzrok. Ali zlo koje se sastoji u kvarenju nekih stvarî svodi se na Boga kao na uzrok. I to je očito kako u naravnim tako i u dragovoljnim stvarima. Rečeno je naime da neki djelatnik, ukoliko svojom snagom proizvodi neki oblik uz koji slijedi kvarenje i nedostatak, uzrokuje svojom snagom to kvarenje i nedostatak. Bjelodano je pak da je oblik koji ponajprije Bog namjerava u stvorenim stvarima dobro reda svemira. Red pak svemira zahtijeva, kako je gore rečeno, da neka bića budu takva koja mogu zatajiti, i katkada zataje. I tako Bog, uzrokujući u stvarima dobro reda svemira, dosljedno, i kao po akcidentu, uzrokuje kvarenja stvarî; prema onome što se kaže u 1 Sam 2: „Gospodin usmrćuje i oživljuje“. Ali to što se kaže u Mudr 1, da „Bog nije načinio smrt“, shvaća se kao da nije namjeravana po sebi. K redu pak svemira pripada također red pravednosti, koji zahtijeva da se grješnicima nanese kazna. I prema ovome, Bog je začetnik zla koje je kazna, ali ne zla koje je krivnja, po gore rečenome razlogu.

Odgovor na 1. prigovor: ti autoriteti govore o zlu kazne, a ne o zlu krivnje.

Odgovor na 2. prigovor: učinak manjkava drugoga uzroka svodi se na nemanjkav prvi uzrok s obzirom na ono što ima od bitka i savršenstva, no ne s obzirom na ono što ima od nedostatka. Kao što što god je gibanja u šepanju biva uzrokovano od pokretačke snage; ali što je u njemu krivljenja, ne potječe iz pokretačke snage, nego iz zakrivljenosti noge. I slično što god je bitka i djelovanja u zlome djelovanju, svodi se na Boga kao na uzrok; ali što je ondje nedostatka, ne uzrokuje se od Boga, nego iz manjkava drugoga uzroka.

Odgovor na 3. prigovor: potonuće lađe pripisuje se kormilaru kao uzroku po tome što ne čini ono što se zahtijeva za spas lađe. No Bog ne zakazuje u činjenju onoga što je nužno za spas. Stoga nije slično.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.