Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 48, a. 1

Je li zlo neka narav

Prigovor 1. Čini se da je zlo određena narav. Jer svaki je rod određena narav. Ali zlo je određeni rod, kaže se naime u Kategorijama da „dobro i zlo nisu u rodu, nego su rodovi drugih stvari“. Dakle, zlo je određena narav.

Prigovor 2. Nadalje, svaka konstitutivna razlika neke vrste jest određena narav. Ali zlo je konstitutivna razlika u moralnim stvarima, razlikuje se naime vrstom zao habitus od dobroga, kao škrtost od darežljivosti. Dakle, zlo označuje određenu narav.

Prigovor 3. Nadalje, svako od oprečnih jest određena narav. Ali zlo i dobro ne opiru se kao lišenost i habitus, nego kao suprotnosti, kako dokazuje Filozof, u Kategorijama, po tome što između dobra i zla postoji nešto posredno, i od zla može nastati povratak k dobru. Dakle, zlo označuje određenu narav.

Prigovor 4. Nadalje, ono što nije, ne djeluje. Ali zlo djeluje, jer kvari dobro. Dakle, zlo je neko biće, i određena narav.

Prigovor 5. Nadalje, k savršenosti cjeline stvarî ne pripada osim ono što je biće i određena narav. Ali zlo pripada savršenosti cjeline stvarî, kaže naime Augustin, u Enchirid., da se „iz svega sastoji divna ljepota cjeline; u kojoj čak i ono što se naziva zlom, dobro uređeno i stavljeno na svoje mjesto, uzvišenije preporučuje dobra“. Dakle, zlo je određena narav.

Naprotiv, Dionizije kaže, u IV. pogl. De div. nom.: „Zlo nije postojeće niti dobro“.

Odgovaram: jedno se od oprečnih spoznaje po drugome, kao po svjetlosti tama. Stoga i što je zlo valja preuzeti iz pojma dobra. Rekli smo pak gore da je dobro sve ono što je poželjno, i tako, budući da svaka narav teži za svojim bitkom i svojim savršenstvom, nužno je reći da bitak i savršenstvo bilo koje naravi ima pojam dobrote. Stoga ne može biti da zlo označuje neki bitak, ili neki oblik ili narav. Preostaje dakle da se imenom zla označuje određena odsutnost dobra. I utoliko se kaže da zlo niti je postojeće niti dobro, jer budući da je biće, ukoliko je takvo, dobro, isto je uklanjanje oboga.

Odgovor na 1. prigovor: Aristotel ondje govori prema mišljenju pitagorovaca, koji su smatrali da je zlo određena narav, i zato su postavljali dobro i zlo rodovima. Običavao je naime Aristotel, i ponajvećma u logičkim knjigama, navoditi primjere koji su bili vjerojatni u njegovo vrijeme, prema mišljenju nekih filozofa. Ili valja reći, kako kaže Filozof u X. Metaphys., da je „prva oprečnost habitus i lišenost“, jer se naime u svim suprotnostima očuvava, budući da je uvijek jedna od suprotnosti nesavršena s obzirom na drugu, kao crno s obzirom na bijelo, i gorko s obzirom na slatko. I utoliko se dobro i zlo nazivaju rodovima, ne jednostavno, nego suprotnostî, jer kao što svaki oblik ima pojam dobra, tako svaka lišenost, ukoliko je takva, ima pojam zla.

Odgovor na 2. prigovor: dobro i zlo nisu konstitutivne razlike osim u moralnim stvarima, koje primaju vrstu iz cilja, koji je predmet volje, o kojoj moralne stvari ovise. I jer dobro ima pojam cilja, zato su dobro i zlo vrsne razlike u moralnim stvarima; dobro po sebi, a zlo pak ukoliko je uklanjanje dužnoga cilja. A ipak uklanjanje dužnoga cilja ne uspostavlja vrstu u moralnim stvarima osim prema tome što se pridružuje nedužnomu cilju, kao što se ni u naravnim stvarima ne nalazi lišenost bitnoga oblika osim pridružena drugomu obliku. Tako je dakle zlo koje je konstitutivna razlika u moralnim stvarima određeno dobro pridruženo lišenosti drugoga dobra, kao što cilj neumjerenoga čovjeka nije doduše oskudijevati dobrom razuma, nego osjetilni užitak bez reda razuma. Stoga zlo, ukoliko je zlo, nije konstitutivna razlika; nego po razlogu pridruženoga dobra.

Odgovor na 3. prigovor: i po ovome je također očit odgovor na treće. Ondje naime Filozof govori o dobru i zlu prema tome kako se nalaze u moralnim stvarima. Tako se naime između dobra i zla nalazi posredno, ukoliko se dobrim naziva ono što je uređeno; zlim pak ono što nije samo neuređeno, nego i škodljivo drugomu. Stoga Filozof kaže u IV. Ethic. da je rasipnik doduše isprazan, ali ne zao. Od ovoga zla koje je prema običaju također se događa povratak k dobru; no ne od svakoga zla. Ne biva naime od sljepoće povratak k gledanju, premda je ipak sljepoća određeno zlo.

Odgovor na 4. prigovor: za nešto se kaže da djeluje na tri načina. Na jedan način formalno, onim načinom govora kojim se kaže da bjelina čini bijelim. I tako se za zlo, također po razlogu same lišenosti, kaže da kvari dobro, jer je samo kvarenje ili lišenost dobra. Na drugi način kaže se da nešto djeluje djelatno, kao što se za slikara kaže da čini zid bijelim. Na treći način na način svršnoga uzroka, kao što se za cilj kaže da djeluje pokrećući djelatnika. Na ova pak dva načina zlo ne čini ništa po sebi, to jest prema tome što je određena lišenost, nego prema tome što mu se pridružuje dobro, naime svako je djelovanje od nekoga oblika, i sve što se želi kao cilj jest neko savršenstvo. I zato, kako Dionizije kaže, u IV. pogl. De div. nom., zlo ne djeluje niti se želi osim u snazi pridruženoga dobra; po sebi pak ono je beskonačno, i izvan volje i nakane.

Odgovor na 5. prigovor: kako je gore rečeno, dijelovi svemira imaju međusobni red, prema tome što jedan djeluje na drugoga, i cilj je drugoga te uzor. To pak, kako je rečeno, ne može pristajati zlu, osim po razlogu pridruženoga dobra. Stoga zlo niti pripada savršenosti svemira, niti se obuhvaća pod redom svemira, osim po akcidentu, to jest po razlogu pridruženoga dobra.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.