Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 47, a. 2

O njihovoj nejednakosti

Prigovor 1. Čini se da nejednakost stvarî nije od Boga. Najboljemu naime pripada izvoditi najbolje. Ali među najboljima jedno nije veće od drugoga. Dakle, Bogu, koji je najbolji, pripada sve učiniti jednakim.

Prigovor 2. Nadalje, jednakost je učinak jedinstva, kako se kaže u V. Metaphys. Ali Bog je jedan. Dakle, načinio je sve jednakim.

Prigovor 3. Nadalje, pravednosti pripada nejednako davati nejednakima. Ali Bog je pravedan u svim svojim djelima. Budući dakle da se njegovu djelovanju, kojim priopćuje bitak stvarima, ne pretpostavlja nikakva nejednakost stvarî, čini se da je sve načinio jednakim.

Naprotiv, kaže se u Sir 33: „Zašto dan nadvisuje dan, i opet svjetlost svjetlost, i godina godinu, sunce sunce? Gospodnjim su znanjem razlučeni“.

Odgovaram: Origen, hoteći isključiti tvrdnju onih koji su postavljali razlikovanje u stvarima iz oprečnosti počelâ dobra i zla, postavio je da je od Boga u početku sve stvoreno jednako. Kaže naime da je Bog najprije stvorio samo razumna stvorenja, i to sva jednaka, u kojima je najprije nastala nejednakost iz slobodne volje, jer su se neka obratila k Bogu u većoj i manjoj mjeri, a neka su se također u većoj i manjoj mjeri odvratila od Boga. Ona dakle razumna stvorenja koja su se k Bogu po slobodnoj volji obratila, promaknuta su u različite redove anđelâ, prema različitosti zaslugâ. Ona pak koja su se odvratila od Boga, svezana su s različitim tijelima, prema različitosti grijeha, i kaže da je to uzrok stvaranja i različitosti tijelâ. Ali prema ovome, cjelina tjelesnih stvorenjâ ne bi bila radi priopćavanja Božje dobrote stvorenjima, nego radi kažnjavanja grijeha. Što je protivno onomu što se kaže u Post 1: „Vidje Bog sve što je načinio, i bijaše veoma dobro“. I kako Augustin kaže, u XI. De civ. Dei: „Što se luđe može reći nego da Bog umjetnik nije radi uresa ljepote ili radi dobra tjelesnih stvarî providio to sunce, da u jednomu svijetu bude jedno; nego da se to radije dogodilo jer je jedna duša tako sagriješila? Pa bi po tome, kad bi stotinu duša sagriješilo, ovaj svijet imao stotinu sunaca“. I zato valja reći da je, kao što je Božja mudrost uzrok razlikovanja stvarî, tako i nejednakosti. Što se ovako očituje. Dvostruko se naime razlikovanje nalazi u stvarima: jedno formalno, u onome što se razlikuje vrstom; a drugo pak tvarno, u onome što se razlikuje samo brojem. Budući pak da je tvar radi oblika, tvarno je razlikovanje radi formalnoga. Stoga vidimo da u nepropadljivim stvarima nema doli jedne jedinke jedne vrste, jer se vrsta dostatno očuvava u jednome, dok se u nastajućim i propadljivim stvarima nalazi mnogo jedinki jedne vrste, radi očuvanja vrste. Iz čega je očito da je važnije formalno razlikovanje negoli tvarno. Formalno pak razlikovanje uvijek zahtijeva nejednakost, jer, kako se kaže u VIII. Metaphys., oblici su stvarî poput brojeva, u kojima se vrste mijenjaju dodavanjem ili oduzimanjem jedinice. Stoga se čini da su u naravnim stvarima vrste stupnjevito uređene, kao što su smjese savršenije od elemenata, i biljke od mineralnih tijela, i životinje od biljaka, i ljudi od drugih životinja; te se u svakome od ovih nalazi jedna vrsta savršenija od drugih. Kao što je dakle božanska mudrost uzrok razlikovanja stvarî radi savršenosti svemira, tako je i nejednakosti. Ne bi naime svemir bio savršen kad bi se samo jedan stupanj dobrote nalazio u stvarima.

Odgovor na 1. prigovor: najboljemu djelatniku pripada proizvesti čitav svoj učinak najboljim, ne ipak tako da svaki pojedini dio cjeline učini najboljim jednostavno, nego najboljim prema razmjeru s cjelinom, oduzela bi se naime dobrota životinje kad bi svaki njezin dio imao dostojanstvo oka. Tako je dakle i Bog čitav svemir uspostavio najboljim, prema načinu stvorenja, ali ne i pojedinačna stvorenja, nego jedno boljim od drugoga. I zato se o pojedinačnim stvorenjima kaže u Post 1: „Vidje Bog svjetlost da je dobra“, i slično o pojedinačnima, ali o svima zajedno kaže se: „Vidje Bog sve što je načinio, i bijaše veoma dobro“.

Odgovor na 2. prigovor: prvo što proizlazi iz jedinstva jest jednakost; a zatim proizlazi mnoštvenost. I zato je od Oca, komu se prema Augustinu prisvaja jedinstvo, proizišao Sin, komu se prisvaja jednakost; a zatim stvorenje, komu pristoji nejednakost. No ipak i stvorenja sudjeluju u određenoj jednakosti, naime razmjera.

Odgovor na 3. prigovor: taj je razlog onaj koji je pokrenuo Origena, ali nema mjesta osim u uzvraćanju nagradâ, kojih se nejednakost duguje nejednakim zaslugama. Ali u uspostavljanju stvarî nejednakost dijelova nije po ikakvoj prethodnoj nejednakosti bilo zaslugâ bilo raspoloženja tvari; nego radi savršenosti cjeline. Kako je očito i u djelima umijeća, ne razlikuje se naime krov od temelja po tome što ima različitu tvar; nego, da bi kuća bila savršena iz različitih dijelova, umjetnik traži različitu tvar, i načinio bi je kad bi mogao.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.