Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 47, a. 1

O samome mnoštvu ili razlikovanju stvarî

Prigovor 1. Čini se da mnoštvo i razlikovanje stvarî nije od Boga. Jedno je naime uvijek rođeno činiti jedno. Ali Bog je u najvišem stupnju jedan, kako je bjelodano iz prethodnoga. Dakle, ne proizvodi doli jedan učinak.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je načinjeno prema uzoru suobličuje se svojemu uzoru. Ali Bog je uzorni uzrok svojega učinka, kako je gore rečeno. Dakle, budući da je Bog jedan, njegov je učinak samo jedan, a ne različit.

Prigovor 3. Nadalje, ono što je radi cilja razmjerno je cilju. Ali cilj stvorenja je jedan, naime božanska dobrota, kako je gore pokazano. Dakle, Božji učinak nije doli jedan.

Naprotiv, kaže se u Post 1 da „Bog rastavi svjetlost od tame, i razdijeli vode od vodâ“. Dakle, razlikovanje i mnoštvo stvarî jest od Boga.

Odgovaram: uzrok razlikovanja stvarî neki su naveli na više načina. Neki su ga naime pripisali tvari, ili samoj, ili istodobno s djelatnikom. Samoj doduše tvari, kao Demokrit i svi drevni prirodoslovci koji su postavljali samo tvarni uzrok, prema kojima razlikovanje stvarî potječe od slučaja, prema gibanju tvari. Tvari pak i djelatniku istodobno razlikovanje i mnoštvo stvarî pripisao je Anaksagora, koji je postavio um koji razlikuje stvari, izvlačeći ono što je bilo pomiješano u tvari. Ali to ne može opstati, zbog dvoga. Prvo doduše jer je gore pokazano da je i sama tvar stvorena od Boga. Stoga valja i razlikovanje, ako ga ima sa strane tvari, svesti na viši uzrok. Drugo, jer tvar je radi oblika, a ne obrnuto. Razlikovanje pak stvarî biva po vlastitim oblicima. Nije dakle razlikovanje u stvarima zbog tvari, nego radije obrnuto, u tvari je stvorena raznolikost kako bi bila prilagođena različitim oblicima. Neki su pak pripisali razlikovanje stvarî drugim djelatnicima. Kao Avicena, koji je rekao da je Bog, spoznavajući sebe, proizveo prvu inteligenciju, u koju, jer nije svoj bitak, po nužnosti upada sastavljenost od mogućnosti i čina, kako će dolje biti bjelodano. Tako je dakle prva inteligencija, ukoliko spoznaje prvi uzrok, proizvela drugu inteligenciju; ukoliko pak spoznaje sebe prema tome što je u mogućnosti, proizvela je tijelo neba, koje pokreće; ukoliko pak spoznaje sebe prema onome što ima od čina, proizvela je dušu neba. Ali to ne može opstati, zbog dvoga. Prvo doduše jer je gore pokazano da samo Bogu pripada stvarati. Stoga ono što se ne može uzrokovati osim stvaranjem proizvodi samo Bog, a to je sve što ne podliježe nastajanju i propadanju. Drugo, jer prema toj postavci cjelina stvarî ne bi proizišla iz nakane prvoga djelatnika, nego iz stjecaja mnogih djelatnih uzroka. A za takvo što kažemo da potječe od slučaja. Tako bi dakle punina svemira, koja se sastoji u različitosti stvarî, bila od slučaja, što je nemoguće. Stoga treba reći da razlikovanje stvarî i mnoštvo potječe iz nakane prvoga djelatnika, koji je Bog. Proizveo je naime stvari u bitak radi priopćavanja svoje dobrote stvorenjima i njezina predočivanja po njima. I jer se po jednome stvorenju ne može dostatno predočiti, proizveo je mnoga i različita stvorenja, da ono što nedostaje jednome za predočivanje božanske dobrote bude nadopunjeno od drugoga, naime dobrota koja je u Bogu jednostavno i jednooblično, u stvorenjima je mnogovrsno i razdijeljeno. Stoga savršenije sudjeluje u božanskoj dobroti, i predočuje je, čitav svemir negoli bilo koje drugo stvorenje. I jer uzrok razlikovanja stvarî potječe iz božanske mudrosti, zato Mojsije kaže da su stvari razlučene riječju Božjom, koja je pojam mudrosti. I to je ono što se kaže u Post 1: „reče Bog: neka bude svjetlost. I rastavi svjetlost od tame“.

Odgovor na 1. prigovor: djelatnik po naravi djeluje po obliku po kojemu jest, a koji je samo jedan za jedno biće, i zato ne čini doli jedno. Dragovoljan pak djelatnik, kakav je Bog, kako je gore pokazano, djeluje po shvaćenome obliku. Budući dakle da to što Bog mnoga bića spoznaje ne proturječi njegovu jedinstvu i jednostavnosti, kako je gore pokazano, preostaje da, premda je jedan, može mnoga načiniti.

Odgovor na 2. prigovor: taj bi razlog vrijedio za ono što je načinjeno prema uzoru a što savršeno predočuje uzor, što se ne umnaža osim tvarno. Stoga je nestvorena slika, koja je savršena, samo jedna. Ali nijedno stvorenje ne predočuje savršeno prvi uzor, koji je božanska bit. I zato se po mnogome može predočivati. A ipak, prema tome kako se ideje nazivaju uzorima, mnoštvu stvarî odgovara u božanskome umu mnoštvo ideja.

Odgovor na 3. prigovor: u motrilačkim znanostima srednji pojam dokaza, koji savršeno dokazuje zaključak, jest samo jedan, no vjerojatnih srednjih pojmova ima mnogo. I slično u djelatnima, kada ono što je radi cilja izjednačuje, da tako kažem, cilj, ne zahtijeva se da bude doli samo jedno. Ali stvorenje se ne odnosi tako prema cilju koji je Bog. Stoga je trebalo da se stvorenja umnože.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.